Knjiga se sastoji od 48 pjesama u 12 ciklusa, a svaki ciklus sadrži po četiri pjesme. „Koroman je autor koji ništa ne prepušta slučaju, čak ni znak, koji se u njegovoj knjizi nalazi i u obliku brojeva“, kazala je dr. Perina Meić. Meić ističe kako sve pjesme pjevaju o činjenici smisla čovjekovog života i stvaranja, te primjećuje kako je Koromanu važan i odnos prema jeziku. „On za njega nije samo sredstvo artikulacije, nego sa na njeg vezuje kompleksno i izaziva od čitatelja uključenost.“

Po riječima Željka Ivankovića, ovo je Koromananova testamentalna knjiga, koju je, kao i one ranije, pisao kao projekt, gradio ju arhitektonski. „Ovo je knjiga koja je posve zatvorene strukture, a otvorena je samo svojim naslovom.“

Profesor dr. Enver Kazaz smatra da je Koromanova poezija neka vrsta ontologije te da je pored Pere Gudelja, Koroman pjesnik sa ovog prostora koji ukida distancu između ljudi i Boga. „Koroman je metafizički pjesnik „par excellence“, a ta metafizika nije eksplicitna, nego taktilna, dodirljiva“, kaže Kazaz, te smatra da Koroman piše čistu poeziju novog totaliteta.

Uz zahvale posjetiteljima i predstavljačima, Koroman je otkrio i dočarao trenutke i uvjete u kojima nastaju njegove knjige: „Mnogi su me pitali o čemu razmišljam dok stvaram pjesme. U tom trenutku kad radim na nečemu ja nemam pred očima nikoga i ništa drugo osim toga predmet na koji sam se nadvio. Sve ostalo je nepostojeće. Kad radim ne smije ništa biti na stolu. U Sarajevu bih radio noću, kad svi pozaspu, jer mi smeta buka. I u tim vremenima kad bih sjedio noću i radio, onda bih čuo i muhu kako zuji oko lustera u stanu iznad moga. Toliko mi je izoštren sluh kad nešto radim. Tolika je moja potreba da budem izdvojen iz svijeta u kojem sam se zatekao. I tu nema nikakve oholosti kad kažem da ne pišem ni za koga. Nego za sebe da se spoznam, da se upoznam, svoje biće, njegovo mjesto u svijetu u kojem sam se zatekao.“

Pogled.ba