Ispiši ovu stranicu
Utorak, 13 Svibanj 2014 05:26

Ivan Aralica dobitnik književne nagrade "Antun Branko Šimić"

Napisao/la 
Ivan Aralica dobitnik književne nagrade "Antun Branko Šimić" Ivan Aralica dobitnik književne nagrade "Antun Branko Šimić"

Na završnoj manifestaciji 51. Šimićevih susreta u jednu cjelinu su bila ukomponirana tri programa. Svečana akademija posvećena Antunu Branku Šimiću, dodjela književne nagrade „A. B. Šimić“ i nastupi književnika.

Prigodno predavanje je održao akademik Josip Bratulić, koji je biranim riječima, kompetentno i na radost prisutnih izrekao sažeto ono što je velikoga pjesnika odlikovalo i učinilo ga i danas vrlo aktualnim.
Književne nagrade za mlade pjesnike koji još nemaju nijednu objavljenu knjigu dodijeljene su četiri, prema uzrastima i tu nagradu dodjeljuje Općina Grude.
Književnu nagrada „Antun Branko Šimić“ za 2014. godinu gospodinu Ivanu Aralici za roman Japundže u nakladi Školske knjige iz Zagreba uručio je predsjednik DHK HB, koje tu nagradu i dodjeljuje.
Završna priredba 51. Šimićevih susreta ove je godine okupila niz važnih književnih imena iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, čije je stvaralaštvo predstavljeno. To su bili članovi DHK HB: Ivan Sivrić, (Mostar), Joso Živiković (Posavina), Amir Brka (Tešanj) i Diana Burazer (Ljubuški, Zagreb), te Danijel Načinović (Pula), Pajo Kanižaj (Zagreb) iz R Hrvatske. Uz njih koji su i službeno predstavljeni program je pratilo više članova DHK HB, članova DHK iz Hrvatske, te brojni poklonici Šimićeve poezije iz javnog i kulturnog života Hercegovine i Dalmacije.
Posebnu je pozornost izazvao izaslanik visokog pokrovitelja gosp. Josipa Leke, predsjednika Hrvatskog sabora, inače poznati saborski zastupnik Goran Marić (podrijetlom Gruđanin) koji je pozdravio nazočne prigodnim govorom.
O središnjoj temi ove priredbe Književnoj nagradi Antun Branko Šimić treba naglasiti i sljedeće:
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne dodijelilo je godišnju nagradu za najbolje književno ostvarenje koje je objavljeno od 1. svibnja 2013. do 1. travnja 2014. godine. Natječaj za dodjelu ovogodišnje nagrade raspisan je 7. veljače 2014. godine. Na natječaj se prijavilo dvadeset osam autora, a poslali su trideset književnih djela.
Prosudbeno povjerenstvo koje je nakon pomnog čitanja i dužne raščlambe proučilo pristigla djela, te je načinilo slijedeći uži izbor djela od kojih će jedno biti nagrađeno:

1. Ivan Aralica, Japundže, roman
2. Stipe Botica, Povijest hrvatske usmene književnosti
3. Ivan Golub, Pohod milosti, izabrane pjesme
4. Luko Paljetak, Razlozi za nepovjerenje u sustav obrane od tuče, pjesme
5. Božidar Prosenjak, Prva kravata, roman
6. Milko Valent, Umjetne suze, roman

S obzirom na veliki broj prijavljenih autora i na izuzetnu kvalitetu pristiglih djela, Povjerenstvo je u daljnjem postupku izdvojilo dvije knjige: Pohod milosti Ivana Goluba, među zbirkama poezije te Japundže Ivana Aralice, među proznim ostvarenjima.
Upravni je odbor slijedeći ponuđene prosudbe jednoglasno odlučilo prihvatiti također, jednoglasni prijedlog Povjerenstva da godišnju nagradu dodijeli Ivanu Aralici za roman Japundže, koji je objavljen u listopadu 2013. godine u izdanju poduzeća Školska knjiga iz Zagreba.
U obrazloženju Odluke o književnoj nagradi „Antun Branko Šimić“ navodi se uz ostalo da je Ivan Aralica (Promina, 1930.) u romanu Japundže iz pozicije sveznajućega pripovjedača pratio životni put nesretne djevojčice Stane Antolović iz Žepča, kojoj su za vrijeme rata neprijateljski vojnici obeščastili i ubili majku, kojoj su kasnije ubili baku, oca i strica te je ostala gotovo sama na svijetu, a spas je pronašla u Hrvatskoj.
Roman Japundže autor je kompozicijski ostvario u dva dijela. Prvi se dio događa u Srednjoj Bosni, u Žepču i njegovoj okolici, u vrijeme najžešćih sukoba koje je donio rat devedesetih godina prošloga stoljeća, a drugi je dio vezan za mirnodopsko razdoblje, za Zagreb i život u njemu. Oba su dijela povezana likom Stane Antolović, jedanaestogodišnje djevojčice, u prvome dijelu, i odrasle djevojke, studentice, u drugome dijelu, osobe koja je iz žepačkoga kraja izbjegla ogrnuta japundžetom koje joj je na rastanku darovala baka, zavjetovavši ju da se od toga toploga kaputa ne odvoji dok ne ispuni svoj zavjet i njihovu pogodbu.
Araličina pripovjedna tehnika i u drugim je njegovim romanima podrazumijevala epsku širinu, odnosno zalaženje duboko u detalje. Takvo pripovijedanje pokazuje majstora, ono je dar koji je dijelom urođen, ali i godinama razvijan. Siguran i snažan u svojoj rečenici, on i u romanu Japundže nepatvorenom svježinom pred čitatelja iznosi povijest jednoga života, kazuje o stradanjima, ali i o izbavljenju, u opise vješto umeće dijaloge i slika svijet onakvim kakvim ga vidi.
Araličinu rečenicu inače obilježava poslovičnost i narodna mudrost, koju je on rado umetao u svoje kazivanje. Sada je njegovo kazivanje inverzija, govor u obliku izravnoga, iskrenoga obraćanja, citatnost…
Romanom Japundže Aralica je spojio svoj govor o Bosni s govorom o Hrvatskoj; pokazao je da ta dva govora ne moraju biti odvojena, da se oni prožimaju, supostoje, a to znači prelijevaju se jedan u drugi, zajedno postoje.
Umjetničkom vizijom života prikazanom u romanu Japundže Ivan je Aralica ponovno potvrdio da je sve prošlo temelj budućemu, da je narodna mudrost potka znanstvenim istinama i da je život iznad svega, ono što se ne smije osporavati, što se njeguje i čuva i što posjeduje i daje smisao. Roman Japundže, kada se nađe u rukama čitatelja, donijet će mu viziju stvarnosti, one u koju smo već utkali svoje dane, ali i one od koje tkamo dane koji čine našu sadašnjost i kojom će biti istkana naša budućnost. Aralica je zaista vješt tkač na književnome razboju, a ono što on istka ima ne samo trenutnu, već neprolaznu vrijednost.

Nažalost, mediji nisu prepoznali važnost ovoga jedinstvenog kulturnog događaja. A da su bili prisutni mogli su izvijestiti o savršeno organiziranoj manifestaciji u kojoj se pokazalo dostojanstvo kulture i ponos na pjesnika koji je ispjevao one snažne stihove. Općina Grude, i Matica hrvatske Grude te Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, organizatori manifestacije, svoju su dužnost prema pjesniku i prema vlastitom identitetu pokušali ispuniti, a indolentna sedma sila ovoga puta je bila ispod razine onih načela o kojima neprestano galami.

I. S./dhkhb.org