Koroman je u razgovoru rekao kako je „potrebu da se izrazi“ osjećao još kao sedmogodišnjak.
Dotaknuo se i svog bogata književnog opusa koji obuhvaća 46 knjiga ,a gimnazijskoj knjižnici poklonio je tri svoje knjige. Govoreći o svom antologijskom radu, napomenuo je učenicima da su oni dužni napisati povijest bosanskohercegovačke hrvatske književnosti.
Pročitao je nazočnima pjesmu Doći će vrijeme, napomenuvši kako ju je u sebi nosio desetak godina prije nego je pretočena na papir.
Upitan kako piše, naglasio je kako je „kadikad inspiriran, a kadikad piše iz čiste volje za stvaranjem“.
Podsjetio je kako je „riječ neizgubiva i djeluje na dulji rok“ te tako utječe na vrijeme i ljude u njemu.
Maturantima Gimnazije Ljubuški poručio je: „Moramo se ravnati prema svijetu u kojem se nalazimo i u sve uložiti osobni napor.“
Bilo je to četrdesetpetominutno druženje na kojem smo doznali da ni sam gospodin Koroman (kao i većina naših učenika) kao školarac „nije znao da postoje i živi pjesnici.“

DOĆI ĆE VRIJEME

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što
ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnice i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što
ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar
i tminu.
Naroda sto je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što
Ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.

Tekst i foto: prof. Mirela Čuvalo