Iza sebe ima dugogodišnje iskustvo u radu s fotografijom, a iako je službeno umirovio svoj zanat, i danas često uzme aparat u ruke i ovjekovječi neki detalj, vidljiv i prepoznatljiv samo njemu.

Fotografski počeci

Upravo tako, promatrajući prirodu i ljude oko sebe Boras, u Ljubuškom znan kao foto Jozo, u svojoj je karijeri načinio bezbroj fotografija, koje danas krase mnoge zidove. U razgovoru s ovim skromnim i samozatajnim umjetnikom fotografije, koji o sebi i svom dugogodišnjem radu i ne voli baš mnogo pričati, ipak smo doznali kako su mu karijeru obilježili mnogi zanimljivi događaji, ljudi i situacije. Odmah na početku razgovora nas je upozorio da nije velik govornik, te da nije osoba koja teži medijskom eksponiranju, ali unatoč tomu, upravo zbog njegove bogate prošlosti odlučili smo da Jozo zaslužuje naći se na našim stranicama. Priča o bavljenju fotografijom počinje 1965., iako je ljubav prema njoj postojala još otprije, kada je kao dječak shvatio da je fotografija ono čime se želi baviti u životu.
“Imao sam profesora, pokojnog Peru Delića, kod kojega sam izučio ovaj posao i tu se razbuktala moja ljubav prema fotografiji. On je bio obiteljski prijatelj i rekao je mojoj majci da dođem kod njega na poduku da vidimo mogu li se baviti ovim poslom i tako je sve krenulo. Ovo nije zanat koji se uči godinu, dvije dana, ovo je zanat koji se uči cijeli život i kod kojega uvijek ima nešto novo što do sada niste primjećivali. Fotografija nudi bezbroj mogućnosti, ona još nije do kraja ispitana, tako da u ovom poslu nikada nije dosadno”, kaže nam Boras, koji je možda najbolji sugovornik za razgovor o tehnici, koja je na početku njegova rada bila dosta komplicirana. Današnja tehnološki moderna oprema koju koriste fotografi pruža mnoge mogućnosti kada je u pitanju brže fotografiranje i rezolucija slike, ali rad sa starom opremom je pružao posebnu čar i rad s njom je za svakog fotografa tada bio pravi izazov. “Rad s opremom u mojim počecima je bio interesantniji jer je to zapravo bio ručni rad, gdje se svaka etapa razvijanja filma odvijala ručno. Sada je sve kompjuterizirano i gotovo za nekoliko trenutaka. Rad s tadašnjom opremom je bio svojevrsni test za fotografa, jer nije to svatko mogao raditi, za razliku od danas kad svatko može uzeti digitalni aparat i fotografirati”, mišljenja je Boras.

45 godina rada

Iako svaki prizor ima svoje draži i može fotografu pružiti mogućnost maksimalnog izražavanja, Boras se najčešće voli izražavati kroz prizore pejzaža i netaknute prirode, kojom Hercegovina obiluje. Isto tako, omiljeni su mu morski pejzaži koji imaju dosta kolorita i boja i posebni su u svakom pogledu. Iako se ne sjeća svog prvog fotografskog terena, sjeća se da je tada bilo aktualno fotografiranje svatova i ostalih prigoda, što se, pak, do današnjeg dana također dodatno razvilo, te mu i danas donosi prihod. Drago mu je vidjeti da se mladi ljudi zanimaju za fotografiju, a posebice onu kroz koju iznose svoje viđenje svijeta u kojem živimo, odnosno da se ne bave samo komercijalnim fotografiranjem. U svojoj fotografskoj radnji smještenoj u središtu Ljubuškog, Boras i danas s ponosom izlaže svoje prve fotoaparate, koji se danas već mogu smatrati muzejskim primjercima. Naime, na početku svoje 45-godišnje karijere prvo je nabavio ruski fotoaparat Smena 8, nakon kojega su dolazili drugi, koji su vremenom bili sve moderniji i suvremeniji. S nostalgijom Boras priča o svojim aparatima, kojima je ovjekovječio bezbroj trenutaka, a svaki od njih ima svoju povijest. U razgovoru s Borasom, koji samostalno radi još od 1980. godine, doznajemo kako mu je neostvarena želja detaljno kroz fotografiju predstaviti Ljubuški.

Taknuta i netaknuta priroda

“Da je Ljubuški veličine kao Sarajevo ili Zagreb, mislim da bih mogao više toga fotografirati i na taj se način dokazati, ali, eto, nije bilo prilike za to. Kod nas ima lijepih pejzaža, čime se malo tko može pohvaliti, a Hercegovinu smatram nepresušnim izvorom inspiracije. Ne sviđa mi se što se napravilo puno “kozmetike” u prirodi. Mnogo se toga izgradilo i promijenio se prirodni izgled nekog mjesta, i to mi nikako nije drago. Primjerice, vodopad Koćuša. Vidim da tamo nešto grade i zato to više nije ona slika koju ste prije mogli vidjeti, ali, eto, ipak se nadam da će moje fotografije nekada nekome biti dokaz da smo imali lijepu i netaknutu prirodu. Detalj koji se često mijenja, ali ne ljudskom voljom je vodopad Kravice, koje u svakom drugom godišnjem dobu izgledaju drukčije, i zbog toga ih smatram mjestom na kojem je napravljeno najviše fotografija”, kaže on, dodajući kako mu je bilo drago fotografirati Italiju, koja je također posebna na svoj način, a u koju je često putovao zbog drugih poslova kojima se bavio. Unatoč godinama rada koje su iza njega, Boras i danas često izvadi aparat i ovjekovječi neki detalj, a način na koji ih bira pripisuje profesionalnoj deformaciji, zbog koje mu je oko istrenirano vidjeti nešto što drugi možda ne primjećuju ili ne pridaju tomu veliku pozornost. Iako je iza njega šest samostalnih izložaba fotografija, njegovi se radovi uskoro mogu očekivati i na jednoj skupnoj izložbi, o kojoj ćemo javnost pravovremeno obavijestiti.

Dnevni list