Ispiši ovu stranicu
Petak, 09 Svibanj 2014 15:55

Sjećam se patnje, jada i čemera. Bilo mi je svejedno – ili me ubili ili ne ubili

Napisao/la 
Sjećam se patnje, jada i čemera. Bilo mi je svejedno – ili me ubili ili ne ubili Sjećam se patnje, jada i čemera. Bilo mi je svejedno – ili me ubili ili ne ubili

Bleiburška tragedija dogodila se nakon završetka Drugog svjetskog rata. I nakon 69 godina teško je prisjetiti se strašnog pokolja hrvatskog naroda. Jozo Pavičić iz Lisica pored Ljubuškog jedan je od preživjelih koji se i dan danas živo sjeća tih strašnih trenutaka.
“Hodao sam posrćući i padajući, ali sam opet ustajao i krenuo dalje”, prisjeća se Jozo kako je zajedno s još oko pola milijuna hrvatskih civila i razoružanih vojnika krenuo iz Bleiburga na križne putove, bez suđenja i ikakvih dokaza protiv njih.

Put u Bleiburg  

Jozo Pavičić danas živi u rodnim Lisicama. Kaže kako se osjeća dobro, ništa ga ne boli ali i da je svjestan svoje duboke starosti. Ipak, u 92 godine prošao je Jozo sve i svašta, mnoge muke. Nije lako, kaže on, iz Ljubuškog pješice u Austriju, pa opet natrag.
Unatoč poznim godinama pamćenje ga dobro služi. Tako se Jozo sjeća svakog detalja iz djetinjstva, podjednako i dobrog i lošeg.
“Otac mi je umro rano, ostalo nas troje djece. Bili smo sirotinja, ništa nismo imali, tek toliko da se preživi”, ispričao je Jozo za Radio Ljubuški koji je, unatoč bijedi i neimaštini uspio završiti osnovnu školu kod časnih sestara u Ljubuškom. S radošću  se sjeća tih godina iz djetinjstva. Bio je Jozo odlikaš, učenik koji je redao peticu za peticom. Volio je sve predmete, a najdraže su mu, kaže, bile svete mise, koje su bile svakih osam sati.
Kada je imao nepunih 20 godina, došao je 2. svjetski rat. Morao je u vojsku. 1942. krenuo je u prvu postrojbu u Dubrovnik. Kako govori, bila je to kao neka patrola po gradu. Kada su topovi počeli pucati po Dubrovniku, onda je pobjegao natrag u Ljubuški i javio se u drugu jedinicu.
I tako sve do 1945. kada je Jozo na Križni put u Bleiburg krenuo iz Ljubuškog.
“Dolaskom na Bleiburško polje zatekli smo pripadnike engleske vojske, koji su bili dobro raspoloženi, pa se nismo nadali da će nas tako predati. Nama su govorili naši časnici: ‘Idemo se predati američkoj i engleskoj vojsci’. Nismo očekivali da će oni nas predati partizanima. Kada su nas se partizani dočepali, bilo je svašta. Kada smo došli u Maribor, odmah nas podijelilo. One koji su 1941. i 1942. bili u ustašama ili domobranima odvojili su. Bilo je puno mladića, mnogo se tada očeva i sinova razdvojilo. Tko se zatekao u civilu, odvojio se na stranu, zato sam se ja odvojio na stranu, a oni koji su ušli u vojarnu u Mariboru, njih više nikad nitko vidio nije. Odatle se samo čulo pucanje, sve ih pobilo. Bilo je mnogo Ljubušaka sa mnom. Ante Bilić, pokojnoga Stanka, Stanko Petrušić iz Crvenog Grma, rođak Marko i još mnogi koje nikad kasnije nisam vidio. Oni su završili u vojarni. Vjerujte da me uopće nije bilo strah, bilo mi je došlo – ili me ubij ili ne ubij. Patnja, jad i čemer”, prisjeća se Jozo Pavičić. Osim vojske, nastavlja dalje, bilo je mnogo žena i djece.

Od Maribora do Mostara

“Kada smo se odvojili u Mariboru, s nama više nije bilo djece. Onda smo otišli u Osijek, i to sve pješice preko Podravine. Ako putem ne možeš ići, ubiše te. U Osijeku smo dobili malo kruha. Tu je bilo Talijana, Nijemaca i tu su nas razdvojili. Moja kolona je pošla za Požegu, a drugi prema Beogradu i Rumi. U Bosanskom Brodu smo dobili po jedan grumen pure. Ali, bili smo sretni jer nas tada nitko nije tukao sve do Mostara. U Mostaru je neke pročitalo. Sjećam se da je najprije pročitalo pokojnog Mirka Bubala, pa još 7-8 imena koje kasnije nitko vidio nije. Odatle je bio raspored na prisilni rad. Moju je kolonu poslalo u prema Crnoj Gori, jedne prema Dubrovniku, a druge prema Jablanici. Tih 21 dana nije bilo ni loše, prvi put smo koliko-toliko jeli, ali uskoro su nam rekli da ćemo biti tu dok ne dođu Nijemci. Nas potjeralo u Mostar, u Mostaru nas ispitali, poslali kući…”, kaže Jozo za kojeg cijelo to vrijeme nitko od njegove obitelji nije znao gdje je, ni je li živ. Tek kada je došao Mostar, majka mu je nekako saznala da je preživio. Jozo se prisjeća kako mu je tada majka donijela malo hrane, ali njega smjestili u nekakav vagon, pa tu hranu nikad nije vidio.

Povratak u Ljubuški

Jozo se vrlo dobro prisjeća i povratka kući. “Pošli mi iz Mostara, a ja znao dobro pjevati, pa smo nas nekoliko zagangali iz sveg glasa. Kada smo prolazili preko Brotnja, istrčao narod ispred nas, nose smokava, rakije, pitaju nas za ovoga, za onoga… I u Ljubuški sam stigao s pjesmom. Moja majka kojoj sam sin jedinac plakala je od sreće. Skupilo se selo, susjedi, rodbina, a ja im morao pričati kako sam sve preživio”, prisjeća se Jozo. Kasnije kao da se ništa nije dogodilo.
Danas se Jozo često budi i zaspi s mislima na prijatelje i rođake koji su živote izgubili na Križnom putu. Kaže kako mu je uvijek u glavi pokojni Jure iz Crvenog Grma. “Došli mi u Požegu. Sjedimo mi, kad dođe jedan partizan i proziva nekog Jozu Barbira. A tada se dopuštalo da se unutra donese hrana pa tko bi bio dobar, tog bi pustili da se najede. A Jure, jadan gladan, reče: ‘Ja sam Jozin rođak’. Kaže mu partizan: ‘Kad si mu rođak, ‘ajde ovamo’. I otišao Jure, a ja ga nikad nisam više vidio. Da se nije javio, vratio bi se sa mnom kući”, kaže na kraju Jozo koji i dan danas svoje preživljavanje smatra čistom srećom.

Dnevni list