Ne bismo ih očekivali ovdje na kontinentu, na obroncima Zagrebačke gore. Ali uspijevaju. Juroslav ih je posadio još prije dvadesetak godina.

– U voćnjaku imamo deset grmova smokava mediteranskog tipa s različitih lokacija. Znači, iz Lokvičića, Klobuka iz Hercegovine, Starigrada Paklenice, Posedarja, Grgurica u Ravnim kotarima, iz centra Imotskog od gospodina Strinića, govori.

Zime pod Medvednicom znaju biti hladne, ali Juroslavu smokve – zanimljivo – nikada nisu smrznule. Nije ih ni štitio preko zime. Smokve izvrsno rastu i rađaju obiljem plodova. Voćnjak je zdrav i nikad tretiran kemijskim preparatima. U ovom ekološkom nasadu ni traga bolestima i štetnicima.

Smokve je Juroslav počeo brati uoči Velike Gospe 14. kolovoza. Brat će ih – kaže – do prvih mrazova. Toliko ih je da ni sam ne zna kamo će s njima. Smokava je uz kuće, na južnim stranama, oduvijek bilo na kontinentu. No prije pola stoljeća rađale su rijetko ili nikako. No, sad – kao ovdje – rađaju svake godine. Mijenja li se klima? Hoćemo li ih saditi uskoro i na većim plantažama – provjerili smo na Agronomskom fakultetu.

– Ono što je bitno je da njeno drvo, odnosno mladice sazru u zrelo drvo, da ne dođe do smrzavanja izbojaka. To je primarno i ako dođe do smrzavanja povoljno svojstvo smokve je da se brzo regenerira. Tako da smokva postaje voćna vrsta sa sve više stabala i da se može uzgajati. Naravno, to ovisi i o sortimentu, ne može svaka sorta i genotip, to je ono što je ključno, kazala je Martina Skendrović Babojelić, predstojnica Zavoda za voćarstvo Agronomskog fakulteta.

– Svi oni koji uživaju u plodovima smokava bez ustručavanja da to posade u svojim dvorištima ne samo u Zagrebu nego i u Zagrebačkoj županiji. Stablo smokve traje 70 godina, znači smokvu sadite za jedan ljudski vijek, kad je jednom posadite berete dok ste živi i uživate u plodovima smokava, poručuje Dragun.

HRT.hr