Čekaonica kao psihoterapija:
Većina nas je nervozna, nema živaca čekati, uvijek bismo htjeli biti prvi. Ipak trebamo biti strpljivi. Pri dolasku na drugi kat te pitanja medicinskog djelatnika/ce, za što sam naručena, kada i slično, odmah sam uočila nešto što rijetko doživim i to mi je nekako ostalo u glavi. Djelatnica je prekinula svoj posao, na profesionalan način je prekinula telefonski razgovor, kao i ono što je ispunjavala, da ja ne čekam, pritom ustala se i pokazala mi prostoriju. Pri dolasku uočite kako se ponaša netko prema vama. Negdje je već iza 14 sati, ova osoba je vedra, nasmijana i kulturna te ulijeva neku nadu i sigurnost. Kada čekate i vidite kako se ponaša prema ostalima, doista je pozitivan primjer.
Uočila sam drugu zdravstvenu kolegicu, koja mi je prišla te ljubazno rekla da sam ja sljedeća i da se strpim pošto je velika gužva. Pitala me je hoću li popiti vodu i slično. Ne, ova djelatnica nije sjela i gledala - znate ono kako one na ulasku bulje u kompjuter ili tipkaju na telefon... Većinom na takve nailazimo. Ne, ovdje je nešto sasvim drugo. Dolazi do svakog pacijenata, pita treba li što i slično. Sve ovo, ponavljam, ulijeva pozitivu.
Imati stručnog doktora i dobrog susjeda
Kako je doista bila velika gužva uočavam na kraju hodnika nekoliko ljudi koji malo glasnije pričaju, a pošto sam po prirodi znatiželjna, odlučim im se približiti i vidim jedno mjesto slobodno te pitam mogu li sjesti. Kažu - da, sjednite slobodno. Preko puta vidim natpis - neuropsihijatar i pitam jesu li kod njega naručeni. Potvrdili su mi da jesu. I tako započnem razgovor. Tu je bilo oko desetak osoba s različitim vrstama tegoba. Drago je meni jer uvijek u torbi imam neke male poklončiće,t ako da sam i danas ponijela neke mirisne svijeće. Pitam mogu li im dati, a oni oduševljeni s poklonom. Sretna ja, a oni još sretniji. Dolazi zdravstvena djelatnica koja prati tko kada ulazi te sa njima počne priču da im na neki način olakša ulazak, todnosno pregled. Pored mene sjedi jedna mlađa žena cca 45 godina, i tako mi počne govoriti koju ima dijagnozu i slično te je proziva sestra da je ona sljedeća. Uočavam kako s njom ulazi jedna fina gospođa kao pratnja. Čujem iz sobe doktor govori kako si itd.. počinje spontan razgovor, nakon par minuta ova gospođa izlazi te ona sama ostaje s doktorom. Tako kako ona sjede pored mene i počinje pričati da stanuje u okolini Ljubuškog, da je u mirovini vratila se iz inozemstva i sada ima dosta slobodnog vremena. Ja se uključujem u razgovor te ona kaže kako je susjeda ovoj ženi, kako kada ima slobodnog vremena joj pomaže, kao odlazak doktoru na pregled i drugo. U međuvremenu kako ona meni to priča ,prolazi mi glavom pomisao kako prvi put čujem da netko tko ima psihičkih poteškoća je sretan jer ima ovakvu osobu pored sebe koja se brine o njoj. I dalje se ja čudim jer nisam do sada vidjela sličan primjer.
Udubljena u njezine riječi, vidim da dolazi još ljudi te se čekaonica popunjava. U međuvremenu dolazi sestra te kaže strpite se brzo ću. Ja kažem kako nema problema da može i netko prije mene ući, jer me ovo sve zaintrigiralo.
Uočavam kako je ova njena susjeda više od pola sata kod doktora na pregledu, i razmišljam za takve ili slične dijagnoze je jako bitan razgovor, interakcija i otvorenost prema pacijentu. I nakon cca 40-ak minuta izlazi ova mlada žena, meni se zahvaljuje na poklončiću, ali je i sretna i zadovoljna kako je prošao razgovor dok dr. Klarića. Susjeda joj kaže sada idemo negdje na piće, zagrlila je i mi smo se tu pozdravile.
Ja sam polako na sebe zaboravila jer razmišljam o ovome. Dolazi po tko zna koji put sestra da i kaže kako ću ja biti sljedeća, ali isto tako ponovno primjećujem kako često dolazi do ovih pacijenata što su kod dr. psihijatra da im da sigurnost, uputI ljubazne riječi, nasmije se sa njima, i slično. To vidim da im puno znači.
I tako vraćam se na staro mjesto i kako sam završila, dolazim do sestre i pitam je kako nisam baš nailazila na ovako pozitivnu atmosferu, od ulaska u čekaonicu, do njihovih čestih posjeta i načina na koji se odnose prema pacijentima, kao i sam doktor koji ih prima i koliko izdvoji vremena za pregled te mi ona kaže da ih isto tako pozivaju telefonskim putem da ne zaborave ili slično taj dan kada trebaju doći na pregled.
Razmišljam kako trebam napisati ovaj članak te podijeliti ga s ljudima da vide kako ima u zdravstvenom sektoru jako profesionalnih djelatnika/ca, da nije sve crno, da i mi moramo ponekad biti strpljivi pogotovo kada smo naručeni na pregled ili slično. Uvijek sam mišljenja da odlučiti se biti zdravstveni djelatnik, bez obzira je li doktor/ica, medicinska sestra i drugo je velika odgovornost i težina, jer vi ste ti koji pacijentu kažete dijagnozu, liječite ga i slično.
Nadam se da su i ostali odjeli ovoga Doma zdravlja isto tako profesionalni, stručni i ja kažem prvenstveno ljubazni i pristupačni, jer samim tim načinom komunikacije olakšavamo interakciju s pacijentima.
Žana Alpeza / mreza-mira.net