Ljudi su danas navikli „bez muke“ doći do onoga što žele, samo je dovoljno imati novac. Žive u uvjerenju da se sve može kupiti. Ovakav mentalitet se preslikava i na obitelj i obiteljske odnose gdje se počesto zaboravlja ona temeljna istina, a to je da se najvažnije stvari u životu ne mogu kupiti, već se jednostavno daruju kao dar.
Obitelj je posebno mjesto darivanja, a obiteljski odnosi nisu utemeljeni na kupovanju, već na darivanju. Stoga se upravo u obitelji svjedoči da se ne mogu kupiti karakter, odgoj, ljubav, zajedništvo, vjernost i duhovnost. Zato se i događa da oni koji ne detektiraju pogubnost konzumističkog mentaliteta dopuštaju da ih on konzumira, potroši duše i pretvori ih u potrošnu robu. A najveća tragedija je ako se takav mentalitet uvuče u obiteljske odnose te dovede do toga da se u obitelji počne razmišljati isključivo tržišno, umjesto nadahnuto, polazeći od vrednota koje su najveće bogatstvo tko ih zna sačuvati.
U odgoju djece sve više roditelja zanemaruje odgojnu ulogu i potrebu prisutnosti, pokušavajući navedeno nadomjestiti kupovanjem stvari. Zaboravljaju da stvari ne mogu zamijeniti njih, njihovu blizinu, vrijeme, ljubav, karakter, požrtvovnost… Štoviše, hrpa stvari samo može loše utjecati na odgoj i izgradnju djece, koja i sama znaju iskorištavati takvu situaciju da od roditelja izvuku određene probitke. Rezultat u svemu tome je poguban, jer se stvara naraštaj razmažene djece i materijalizmom zatrovanih duša, ali isto tako pokazuje neizgrađenu svijest roditelja o pravoj odgovornosti za vlastitu djecu.
Pozvala bih roditelje da pokušaju i potrude se maksimalno oduprijeti konzumističkom mentalitetu, koji ih navodi da vlastitu djecu kupuju i potkupljuju. A to znači učiti ih da se bore protiv materijalističkog zavođenja, strasti i sladunjava života te prolaznih i potrošnih stvari i predmeta. Djeci treba pojasniti kako je najveće bogatstvo čovjeka ono unutarnje, divni, dragi i voljeni ljudi oko nas i u našem životu te ljubav, zajedništvo, humanost i plemenitost. Nije poželjno učiti ih potrošačkom mentalitetu koji ih troši, već odricanju, vrijednosti i upornosti u životu, koja jedina izgrađuje cjelovitu osobnost. To nadasve znači učiti ih neprocjenjivoj ljepoti i snazi koja se nalazi u njima samima, a ne u stvarima i predmetima.
Za kraj, citirat ću posljednje riječi koje je izrekao Steve Jobs: „Pred dahom nadolazeće smrti ostaje samo jedno – ljubav! Trudi se biti čovjekom! Ja sam dostigao vrhunac uspjeha u poslovnom svijetu. U očima drugih, moj život je utjelovljenje uspjeha. Međutim, osim posla, imao sam malo radosti. Na kraju, bogatstvo je samo životna činjenica na koju sam navikao. U ovom trenutku, dok ležim u bolničkom krevetu i prisjećam se cijeloga moga života, shvaćam da su sva priznanja i bogatstva koja sam uzeo s toliko ponosa izblijedjela i postala beznačajna pred licem nadolazeće smrti. U tami, dok gledam u zelena svjetla stroja za održavanje života i slušam zujanje aparata, osjećam dah Boga smrti koji mi se približava. Sada znam da kad steknemo dovoljno bogatstva za čitav život, tragamo za drugim stvarima koje nisu vezane za bogatstvo… Imao sam sve, ali nisam stekao osobu koja će biti uz ovaj bolnički krevet. Najskuplji krevet je bolnički krevet, kad uz njega nemaš osobu koja te drži za ruku dok u očima gledaš ljubav…“.
Razmislite o ovim riječima. O biti i svrsi života.
Piše: Ivona Šimunović, psihoterapeutkinja i savjetnica u radu s ljudskim resursima
Bolji Ljubuški
