Ispiši ovu stranicu
Utorak, 21 Siječanj 2020 14:51

U znak sjećanja: Tomislav Dugandžić o spomeniku majkama udovicama

Napisao/la 

Udruga potomaka udovica Drugog svjetskog rata i poraća Ljubuškog u suradnji s Gradom Ljubuškim u 2020. godini planira postaviti spomenik majkama udovicama Drugog svjetskog rata i poraća iz Ljubuškog.

Kultura sjećanja 1945. - 2020.

Partizanski-komunističko boljševički pohod u Bleiburgu kompleksan je događaj s povijesnog, političkog, strategijskog, moralnog i općecivilizacijskog gledišta. Stoga i jest paradoksalno da se o ovoj tragediji sve do naših vremena nije smjelo niti govoriti, a kamoli trezveno i javno pisati i objektivno je valorizirati. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti. Bez obzira na to što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem Drugog svjetskog rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija).

Mi se danas ovdje prisjećamo svibanjske i ine tragedije u Ljubuškom. Kult pokojnika jedna je od najstarijih stečevina ljudske civilizacije i uljuđenog ponašanja. Dugo vremena ova nam je obveza prema precima bila represivno onemogućavana, no u ovo vrijeme preuzimamo na sebe odgovornost i polažemo vlastiti ispit zrelosti.

O težini tragedije i broju žrtava zorno svjedoče podaci iz knjige „Spomenica ljubuškim žrtvama“ koju je 1998. godine objavilo Općinsko vijeće Ljubuški. Prema tim podacima, na području općine Ljubuški bez muževa je ostalo 757 žena, a 2.227 djece bez očeva. Tužno je sjećanje i jednoga tadašnjeg školarca-prvašića, a sadašnjeg uglednog mostarskog odvjetnika, koji pamti kako nitko od njih 42 iz razreda nije imao oca. Izazov je bio rasvijetliti njihov život, položaj i mjesto u društvu, odnos vlasti prema njima.

Ovim putem referiram se na knjigu dr. Ante Čuvala - Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih, Ljubuški - Chicago, 2014. Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama.

Drugi dio knjige donosi tabelarne popise sudionika Križnoga puta i stradalnika iz Drugog svjetskog rata i poraća za svako mjesto u Ljubuškom.

Tabele sadržavaju imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923 se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški.

Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci. U trećem dijelu priloženi su zanimljivi dokumenti sudionika Križnoga puta, od vojnih knjižica do presuda vojnih sudova i nekoliko rukopisnih zapisa stradalnika u Ljubuškom.

Knjiga dr. Ante Čuvala dragocjeno je povijesno i dokumentarno djelo, zapis o tragičnim ljudskim sudbinama sredinom dvadesetoga stoljeća, tu pred našim vratima. Učinjeno je u zadnji trenutak kada se preživjeli križari mogu gotovo izbrojiti na prste.

Možda mi sami, potomci naših ratnih i poratnih stradalnika, bilo prve ili druge generacije, trebamo okriviti sami sebe zašto to nismo uradili u proteklih – evo gotovo sedamdeset godina. Jer, ljudske tragedije ponajprije govore o mrtvima, ali ništa manje i o onima koji takve događaje komemoriraju. Naše vrijeme koje, nažalost, nije pošteđeno sličnih tragičnih i besmislenih ljudskih stradanja, postavlja nam ozbiljan upit o pijetetu prema žrtvama i smislu i dostojanstvu komemorativnih skupova i obljetnica.

Prva pomisao koja se i danas ovdje javlja jest svakako ona o broju stradalih, a odmah iza nje slijede i pitanja o žrtvi i počiniteljima. Promatrati ljude kroz brojeve i baviti se prebrojavanjem mrtvih, s ciljem ostvarivanja problematičnih i parcijalnih interesa, ozbiljan je atak na ljudsko dostojanstvo.

Iz ovih razloga ovakKnjiga se i nije bavila prvenstveno ovom problematikom, već nastojanjem da se ova tragedija ispravno kontekstualizira i koliko je moguće sine ira et studio elaborira na temelju vjerodostojnih izvora.

Najgore bi bilo ovakva prisjećanja pretvarati u poligon za nove nesporazume i krivotvorenja koja dodatno iskrivljuju ionako kompleksnu prošlost i traumatiziraju sadašnjost. Da bi se izbjeglo ovakvo iskušenje Ljubušaci su prije nekoliko godina inicirali pravljenje popisa partizanskih žrtava i došlo se do podataka broja smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba- stradalih Hrvata i Bošnjaka.

Kad je, pak, riječ o žrtvama i očekivanoj satisfakciji, Ljubušaci su kroz čitavo poslijeratno vrijeme bili dodatno kažnjavani. Morali su šutjeti o ovim događajima, a k tomu im je prišivana i etiketa ustaškog kraja, uključujući različite posljedice koje su redovito išle uz ovakve kvalifikacije. Nije se moglo ni pomišljati na obilježavanje ovakvih obljetnica, niti na podizanje spomenika stradalima. Nije stoga neumjesno ustvrditi kako je tragična ljubuška priča postala paradigmom za brojna stradanja i u našem širem okruženju tijekom zadnjeg rata.

Ljubušaci su, kao i franjevci i 66 subraće, više puta kroz povijest, bili svjedoci i ove tragedije. Iz osobnih iskustava dr. Ante Čuvala i njegovih doživljaja u Proboju kraj Ljubuškog neposredno nakon svibanjske tragedije, iščitavamo kako su logika rata i ničim izazvani postupci partizanskih postrojbi bili, nažalost, moćniji od poslovične fratarske mudrosti i konkretne brige za svoj narod. Nešto se ipak nije moglo uništiti. Nikada se, naime, od preživjelih nije mogla čuti nikakva kletva niti vapaj za osvetom. Vjera u providnost bila je jedini jamac života u trenucima kad je i fizički to izgledalo posve nemoguće.

Slijedom ovakvog viđenja života, iz koga se očito ne mogu isključiti ljudske tragedije i besmislena prekidanja života, dugo se razmišljalo o podizanju spomenika žrtvama partizanskog pohoda.

Rađanje ideje o samom projektu spomenika "Majka s djecom"

U siječnju 2012. godine odlučili smo krenuti u projekt podizanja spomenika majkama udovicama Drugog svjetskog rata i poraća iz općine Ljubuški

Teško siromaštvo, samozatajnost i trpljenje bili su njihova stvarnost i svakodnevnica. S brojnom djecom, u zavjetnoj crnini, časno i hrabro odolijevale su svim patnjama i nedaćama te sačuvale dostojanstvo obitelji.

O ženi kao majki idealu i u tom njenom glavnom pozivu očituje se čitavo biće, svrha opstanka njenog i roda ljudskog.

Epska je to i junačka tema za spisatelje,književnost i filmsku vrpcu koja još stoji po strani i u tišini baš onako kako su one živjele i proživljavale.

Želja nam je bila tada na taj način izraziti poštovanje i zahvalnost za sve što su podnijele i propatile odgajajući i podižući djecu.

Ova prešućena priča hrvatskog naroda nije smjela pasti u zaborav. Spomenik je najmanje što smo za njih mogli učiniti. To smo im kao potomci dužni.

Izradu spomenika povjerili smo akademskom kiparu Stjepanu Skoki iz Ljubuškog, dekanu Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. 

spomenik

spomenik2

spomenik4

spomenik5

Tomislav Dugandžić / Bolji Ljubuški