Iskreno, pomalo se i bojim da će ova čarolija nestati i da mi priroda više neće otkrivati svoje čari, iz dana u dan sve ljepše i zanosnije. Priroda kao da spava. Još je umrtvljena. Tek pokoja ljubičica viri iza kamena i to je sve. No, u zraku se osjeća dolazak proljeća. Sve je puno neke čudne energije koja samo što nije eksplodirala i sve prekrila bojama punim života. Uživam u svakom koraku šetnje. Obuzima me mir i beskrajna sreća. Nepregledno polje stijena otkriva mi prekrasne skulpture i slike koje krije u njima. Nailazim na predio koji se zove „Mrke stine“. I baš su mrke. Kako ih prije nisam primijetila, a toliko puta sam prošla ovom cestom? Izgledaju kao da su isklesane ljudskom rukom.
Idem dalje. U jednom ogromnom kamenu živcu prirodna kamenica puna bistre kišnice. Dijete bi se u njoj moglo okupati. Šteta je ne vidjeti ovu igru prirode. Kao galerija na otvorenom. Razmišljam kako ću jedan dio prostora gdje su stijene oblije, pitomije, očistiti i pripremiti za bojenje. Mogu i djecu dovesti, opskrbiti ih kistovima i bojama, pustiti ih među stijene da ih boje. Baš me zanima što će oni vidjeti u ovim čarobnim oblicima.
Neznam čega se bojim. Priroda je stvorila čaroliju. Znači, čarolija ne može nestati.

Probojska orhideja