Sudbina mladog Ante simbol je sudbina mnogih hrvatskih mladića u nesretnom 20. stoljeću.

Talijanski fašisti usko su surađivali sa Srbima četnicima koji su na prostorima Hercegovine počinili mnoge zločine.

Iako su optužbe u ovom slučaju bile lažne, neki su Hrvati strijeljani. Među njima i Ante Gadže. Prije strijeljanja im je dopuštena ispovijed i ispovijedio ih je fra Vojislav Mikulić. Tom prilikom napisano je i dirljivo oproštajno pismo koje je ostalo u vlasništvu obitelji Gadže iz Ljubuškog.

Ono svjedoči o njegovoj nevinosti, ali i velikoj vjeri i pouzdanju mladog Hercegovca u Boga.

„Dragi moji! Evo na čas prije nego ću skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane. U duhu Vas sve gledam i ako ne mogu drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio.

Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braćo djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni, ja idem pred lice Božije, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božija volja. Dragi moji, molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas, ako se mogne moje tjelo prevezite u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama.

Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je), Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku , svu djecu, Ivu i Stipu i Ivana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani Ante. Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić koji nas je ispovjedio i pričestio

Sve voli i ljubi Ante“

Uistinu, izvanredno svjedočanstvo divljaštva i nepravde s jedne, kao i djetinje odanosti prema svojoj obitelji te povjerenja u Boga i vjere u život vječni.

Čini se da su bili u zatvoru i da su strijeljani na Širokome Brijegu.

Poznato je da su neki zbog istog razloga bili optuženi i zatvoreni u Imotskome. Među njima je bio i fra Serafin Dodig, župnik župe Gorica-Sovići kojega je u posljednji tren uspio spasiti imotski gvardijan fra Ćiro Ujević, koji je molio za njegov život talijanskoga zapovjednika, piše narod.hr.

Portal hrvatskonebo.org o ubijenom Anti navodi sljedeće:

Bio je on iz obitelji Jure Gadže, koji je kao mlad dečko otišao u Ameriku, gdje je imao bogata ujaka bez potomstva, a oženio se po povratku. Imao je tri sina i tri kćeri, koji su se svi školovali. Ante je poslije završene gimnazije na Širokom Brijegu završio poljoprivrednu školu u Križevcima pa se vratio u Ljubuški i radio u tamošnjoj duhanskoj stanici, u filijali na Širokomu. Za vikende je dolazio kući u Ljubuški.

Početkom rata neki su ga „prijatelji“ zamolili da im u svojoj sobi u roditeljskoj kući skrije nekakvo sitno oružje. No uskoro je neki od njih dojavio policiji gdje se to oružje nalazi, na što je policija upala u roditeljsku kuću, pronašla oružje te Antu odvela u Mostar, a uskoro je osuđen na smrt.

Tadašnji gradonačelnik Ljubuškog Ivan Bukovac (potomak slikara Vlahe Bukovca), muž Antine sestre Ljubice, uspio je kod Poglavnika ishoditi pomilovanje. No Talijani su se, možda to sluteći, požurili strijeljati ga. Roditeljima su skupa s Antinim mrtvim tijelom isporučili i pomilovanje.

Po završetku rata komunističke su vlasti oduzele svu Gadžinu imovinu, oranice, vinograde i sve kuće u Ljubuškom i Vitini, osim kuće (pokraj nekadašnjeg kina) u Ljubuškom. U njoj je do smrti 1969. živjela Ika Gadže. Ostali su se rasuli svijetom od Imotskog i Zagreba do Buenos Airesa i Rosarija u Argentini.

Ime „Gadže Ante Jure Ljubuški 1914.“ našlo se – kako je prije više godina naveo u svom prikazu Ante Čuvalo – na popisu žrtava logora Jasenovac, i to na dvama mjestima.