– Sinko moj, što to danas naši ljudi sade po njivama – pita vremešna Hercegovka svoga unuka.
– Smilje bako. To je danas na cijeni – odgovara.
– A gonja li zato pulicija? – znatiželjna je starica.
– Nije. Još te država potiče da to sadiš.
– Đava ti to onda odnijo kada te milicija ne vata. Nema od toga ništa – odmahnula je rukom starica ponukana stoljetnom uhodanom praksom sadnje, krijumčarenjem i nedopustivom trgovinom duhanom. Odnosno onim “mirisom” nekada mučne pečalbe, te vječite utrke sa žandarima, financima, milicionarima i današnjim carinicima.
Suvim zlatom, kako su tu nekada spasonosnu biljku, nazivali Hercegovci čija je lisna masa prehranila i školovala brojne generacije. Što legalno, što ilegalno njegova proizvodnja u tom svojevrsnom duhanskom eldoradu seže još od turskog vakta koji se kasnije posebno dolaskom austrougarske vladavine, pokazao kao ključnom djelatnošću na tom podneblju.
KUBANKE, ‘MARLBORO’...
Dva stoljeća kasnije mladi ljubuški poduzetnik Benjamin Tomić svu tu priču zažeo je u bivšoj tvornici duhana u Ljubuškom gdje je na tristotinjak metara četvornih otvorio restoran i muzej “Tabak”, prvi takav u regiji. U pogonu gdje je njegova obitelj po licenci Tvornice duhana Zagreb u prvih nekoliko godina ovog tisućljeća proizvodila nekada poznate cigarete, koje su danas svoje mjesto našle u bogatom opusu muzejskih eksponata isključivo duhanske tematike.
Benjamin Tomić, vlasnik muzeja i restorana
– Nakon prestanka proizvodnje tamo negdje 2005. godine, tvornica je zjapila prazna. Ostalo je dosta repromaterijala i strojeva, uz pomoć našeg akademskog kipara Roberta Alilovića, ujedno i dizajnera, osmislili smo prostor u kojem smo na jednome mjestu objedinili ugostiteljsku ponudu s dahom prošlih vremena – ističe Tomić, za što su dobili i priznanje Federalnog agromediteranskog zavoda.
Tako je prvotna ideja restorana prerasla u veću dimenziju. I danas više od tisuću eksponata od vremena osmanlijske vlasti do danas, resi ovaj možda i jedini muzej duhana na prostoru bivše državne tvorevine. Tako da prave duhandžije danas na jednome mjestu mogu vidjeti sve moguće cigarete i žigice s ovih prostora. Od “Opatije” do “Croatije”. Od “Drine” do “Vardara”, kasnije zabranjenog “Filtera 170” čije je pakiranje najviše sličilo “Marlboru”, pa do partizanske “Zete” Duvanskog kombinata “Boris Kidrič” iz Gnjilana, onda “Benstona”, “Lorda”, “Ibra”, “Drave”… i na koncu domaći proizvodi “Ljubuški, Look i Blend”.
Tu je i veliki dio stranih cigara i cigareta. Od kubanki do “Pall Malla”, “Marlbora”, “Lucky Strikea”, “Assos”, “American Kings” i mnogih drugih.
– Nažalost, ovaj prostor općenito, ostao je bez duhanske proizvodnje. Među zadnjima svoja vrata je zatvorila i fabrika duhana u Sarajevu, a otkupne stanice su već odavno dio prošlih vremena. Stoga putem poznanika, nekadašnjih poslovnih partnera, a i preko online aukcija prikupljamo sve moguće što je vezano za ovu našu stoljetnu djelatnost. Na svaku dojavu sjedamo u automobil i obilazimo cijelu Bosnu i Hrvatsku. Dosta toga dobivam i iz Srbije i Crne Gore, pa i Slovenije.
Ujedno imamo i pozamašnu zbirku starih fotografija i dokumenata. Sigurno za istaknuti su one vezane za otkupnu stanicu Ljubuški koja je počela s radom negdje 1881. godine i pregled otkupne liste duhana u BiH iz 1883. godine, kao i službeni austrougarski “duhanski” grb – pohvalio nam se ovaj strastveni ljubuški kolekcionar čija zbirka predstavlja pravo blago, s osvrtom na vrijeme kada je duhanska industrija, kao vrlo profitabilna, postojala i prije zajedničke države, ali je svoj procvat doživjela u socijalizmu, šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Više od tisuću eksponata, od vremena osmanlijske vlasti do danas, resi muzej
NEPODOBNE MARKE
Svojim dolaskom na vlast komunisti su proizvodnju nekih vrsta cigareta ukinuli kao nepodobne i to “Šumadiju, Karađorđe, Kosovo”…, a ostavili “Hercegovinu, Moravu, Dravu i Ibar” jer su bile prepoznatljive na tržištu kao brendovi. Bio je to period kada ni klasifikacija duhana nije uvijek išla naruku duhandžija. Ljudima sistema uvijek bi se kvaliteta ocjenjivala većom ocjenom ma koliko god da im je duhan bio loš, a onima bez crvene knjižice i najbolji je bio najlošiji.
Međutim, uz sve nepogode i nepravde nisu dokinuli priču o njihovom postojanju koju su ljubuški ljubitelji duhana ponovo oživjeli.
Nažalost za izložiti kompletnu zbirku, potreban je dodatan prostor. Stoga će skorim uređenjem dodatnih stotinjak kvadrata svoje mjesto naći i oni predmeti do sada skriveni oku javnosti.
– U planu nam je širenje – potvrdio nam je Robert Alilović, začetnik ideje muzeja.
– Imamo dosta neizloženih eksponata jer ljudi svakodnevno donose i nude nešto novo. Pogotovo nakon njegova prošlogodišnjeg otvaranja, jer pojedinci i danas negdje u svojim podrumima i tavanima imaju određene stvari i alat kojima se nekada obrađivao duhan. Tako smo došli u posjed svojevrsnih drvenih kuka na kojima se sušio naš hercegovački ravnjak. Većina njih je kasnije s tim nama vrijednim eksponatima potpaljivala vatru.
Sama ideja o prostoru gdje smo htjeli objediniti nešto tradicionalno i autohtono, rodila se prilikom jednog našeg izleta u Istru. Taj fenomen iskoristivosti svega onog po čemu je poznata ta regija, dao nam je ideju da i mi u svom gradu napravimo nešto slično. I u tome smo uspjeli – optimističan je Alilović, koji je svojim dizajnerskim darom i umjetničkom dušom u sve to udahnuo jedan poseban duh, danas prepoznatljiv izvan bosansko-hercegovačkih granica.
Iako je muzej otvoren tek prije godinu dana, već je izazvao veliko zanimanje javnosti. Turisti iz cijelog svijeta rado posjećuju ljubuški duhanski ‘spomenik’
Iako je muzej otvoren tek prije godinu dana, već je izazvao veliko zanimanje javnosti. Turisti iz cijelog svijeta rado posjećuju ljubuški duhanski “spomenik” u koji su njegovi inicijatori i realizatori utkali krv, znoj, suze i emocije, jednako kao i njihovi preci koji su obrađivali “škije” sadeći ovaj državi omiljen proizvod.
O duhanu i njegovoj proizvodnji i kasnijem plasmanu više zna dr. sc. Miro Barbarić iz Federalnog agromediteranskog zavoda u Mostaru.
Njega se kaže uvijek uspoređivalo sa zlatom. Njihova je crvenica bogomdana za proizvodnju duhana, u narodu još poznatijeg kao hercegovački ravnjak, od kojeg su se pojedinci obogatili. Radi se o najkvalitetnijoj vrsti duhana koju je kasnije zamijenila jeftinija verzija sorte virđinija.
POVRATAK IZ DIJASPORE
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Ljubušaci su se mahom počeli vraćati iz dijaspore kako bi sadili duhan, jer njegova cijena, pogotovo ona ispod tezge, donosila je ozbiljne obiteljske prihode.
– Sami naziv hercegovačka škija, ne odnosi se na vrstu duhana, već se radi o njivama ili škijama kako ih mi zovemo i od tuda potječe taj sinonim. Za vrijeme agrarnih reformi i mjera koje su se trebale provesti, ondašnje su vlasti Hercegovinu vidjeli kao postojbinu pamuka, pa se u međuvremenu i to sadilo, istina vrlo kratko. Seljaci, odnosno proizvođači nisu bili zadovoljni otkupnom cijenom, pa su tu eksperimentalnu biljku sabotirali na sve moguće načine – ističe Barbarić.
Prema nekim pričama, prije sadnje sjeme su prokuhavali ili su ga sijali na najneplodnijoj zemlji samo kako bi dokazali da pamuk nije za to podneblje. I stvarno, nedugo zatim odustalo se od te “nepopularne” mjere što je imalo učinak na širenje proizvodnje duhana, koja istini za volju i dalje traje. I danas je ukorijenjena navada sadnje duhana kojeg njegovi proizvođači prodaju na kućnom pragu bez straha da će im na vrata pokucati vilanci, kako su u Dalmaciji zvali državne planinske “presretače” u odorama ondašnje financijske policije.
Šverc duhanom jednako traje kao i njegova sadnja. Još od prije sto godina u Hercegovini se razvila “djelatnost” koja je bila ključna za to područje. Krijumčarenje duhana bio je očajnički čin, jer su uzgoj i sadnja oduvijek bili pod strogom kontrolom države, a to znači plaćanje mizerije za veliki trud.
U vrijeme Austro-Ugarske kao uređene države, takvih planinskih izleta prema unutrašnjosti Bosne ili južno prema Dalmaciji, bilo je vrlo malo. Tek u vrijeme Kraljevine i kasnije Jugoslavije, šverc po uhodanim duhanskim putovima koji su u pravilu uvijek vodili preko visokih planina, postao je sve učestaliji.
– Od davnina su siromašni hercegovački proizvođači duhana imali male koristi od svog rada. Okrenuti se švercu bila je jedina opcija, jer iako su proizvodili duhan, sami nisu imali što pušiti. Morali su sve do posljednjeg lista predati u otkup uz apsurdno niske cijene, a cigarete, kao roba državnog monopola, bile su nedostiživ luksuz. Žandari i financi znali su nahrupiti u kuće seljaka i nakon temeljite premetačine odvesti ljude u zatvor za najmanju količinu utajene škije. Koliko su samo puta ti isti završili u reštu samo zato što je netko primijetio da puše “škiju”, a nisu imali pravo na to.
Protiv takvog pritiska seljaci su reagirali na svoj način i prema svojim mogućnostima. Duhan se skrivao još marljivije i lukavije, a noći su postale pune čudnog komešanja – kaže nam Tomislav Radić, voditelj obnovljenog objekta u Ljubuškom.
Iako s nepunih četrdeset godina, Tomislav pamti priče starijih sumještana koji su se s prvim mrakom podizali u karavane iz hercegovačkih sela i otiskivali se stranputicama kroz šume i planine s bremenima duhana na leđima, pa se grabilo put Bosne i Dalmacije. Radilo se o jutenim vrećama kapaciteta dvadesetak kilograma čiji bi nosioci nerijetko bili uhvaćeni od strane žandara i kasnije milicije. Ukoliko bi uspjeli neometano proći žandarske zamke i sačekuše, po dolasku na odredište duhan bi potajice prodavali po trostruko ili četverostruko višoj cijeni nego na otkupnoj stanici i tako uz golem rizik zaradili koji dinar više.
Prave duhandžije na jednome mjestu mogu vidjeti sve moguće cigarete i žigice s ovih prostora. Od ‘Opatije’ do ‘Croatije’
Premda se od tada mnogo toga izmijenilo, ta navika, odnosno šverc na malo u onako istom starinskom obliku, održalo se sve do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Iako su ondašnje vlasti dopuštale da se malo duhana ostavi za vlastitu potrebu, podatak iz 1960. godine govori da je samo u mostarskom srezu po trafikama prodano 93 milijuna listića cigaretnog papira. Hvala Bogu nitko nije pomislio da će listiće koristiti za potpaljivanje peći.
Upravo ta tolerantnost pružala je nekim seljacima priliku da opet uprte na leđa “bremenice” s duhanom i otisnu se preko ljutog hercegovačkog kamenjara put Sarajeva ili dalmatinskih gradova.
Možda je to, tvrdile su ondašnje vlasti, bila i ona neutaživa želja za lutanjem i putovanjima po tuđim krajevima uglavnom u rano proljeće ili u kasnu jesen, kada kod kuće i na vlastitoj zemlji nije bilo toliko posla. Ti anonimni putnici po kozjim stazama uglavnom su bili mladi ljudi kojima te švercerske avanture naposljetku nisu donosile neku osobitu korist.
– Veliku brigu tadašnjoj miliciji zadavali su i “kirijaši”. Bosanski seljaci koji su u većim grupama dolazili u Hercegovinu i preuzimali duhan od seljaka po narudžbi nekog imućnijeg seljaka-švercera iz svog kraja, a za odrađeni posao dobivali su određenu nagradu.
“Žuti griz”, “Crveni mak”, “Bijeli lan”… bile su šifre svakog pojedinog kirijaša da bi se po konačnom obračunu s naručiocem znalo čija je koja vreća i koliko je koji od njih prenio – upoznao nas je Tomislav Radić sa šifriranim porukama, kirijaškim, švercerskim stazama i bogazama po kojima se više ne isplati kročiti. Barem ne zbog tradicije i samo zato što su te iste pute obijali njihovi stari.
Slobodna Dalmacija
