Mozak mi je gorjeo u plamenu prisilnih misli i slika koje su se izlistavale kao na traci, kao na ubrzanom filmu, gazeći i K od kontrole moga uma, a koje su me uvjeravale u sigurnu smrt. Kolosijek misli je već bio pun grobova, a oni puni naredbe za neuračunljivim strahom koji je rastao kao balon i punio mi glavu, zapekao i stegnuo grudni koš.
Pekle su me i ruke i trup cijeli dok je iznutra stizala grozničava hladna drhtavica koja se prenosila na cijelo tijelo koje se u području dijafragme zgrčilo, u prestravljenosti, braneći se od tsunamija koje je moje biće stalno preplavljivalo. Svaka prisilna misao bila je sljedeći psihološki udar uma, a on je izazivao emocionalni udar tijela i obratno.
Iz sekunde u sekundu, iz minute u minutu i misao me uvjerava, ja ludim, ja umirem i ponovno signalizira tijelu i živčanom sustavu za još veći alarm i tako u krug tolikom jačinom da moje biće to ne može procesuirati i odlazim dijelom iz tijela, disociram se, a kad sam u disocijaciji, krene vrtoglavica, slabost u nogama, pogubljenost, dezorijentiranost i evo prokleto jakog straha koji me je odvojio i od milimetra mene prisutne. Napadaj ovog teško objašnjivog “materijala” probilo je sve moje razine postojanja. Gubim se, gubim fokus. Rascijepilo me, past ću. Snage katastrofe su prodrle kroz moje biće!
Ovako izgledaju priče ljudi u depresiji, anksioznosti i panikama. Ovdje govorim o izrazito jakim simptomima ovih psiholoških poremećaja koje zahtijevaju odlazak psihijatru, a uz lijekove i psihoterapeutu.
Osobe sa ovom problematikom su jako istraumatizirane, počev od rođenja ili čak u prenatalnom periodu, dakle traumatizacija u utrobi majke, “divna” podloga za “prikupljanjem” pozamašnog broja trauma. Njihovu psihu je zaista razbila trauma tj. traume i silne retraumatizacije jer ukoliko ne rješavamo traumu, ona samu sebe kreira i stvara nova traumatska iskustva i onda govorimo o retraumatizaciji. Traume se u našem sustavu” ponašaju” kao razbijeni prozori kuće kroz koje ulazi hladnoća, vrućina, vlaga i kuća se urušava. Tako je i sa našim tijelom.
Traume su ga napuknule po energetskom polju, organima, atomima, kostima, u duši, energetskim centrima i u svakom djeliću našeg postojanja. Depresija je potpuno rastrojstvo psihe i tijela, a emocije dobiju pridjev, nepodnošljive i na taj način smo razintegrirani. “Popunjeni” smo teškim zaključcima koji su se zbili u našu podsvijest, ma svugdje u tijelu i “upravljaju” s nama.
Tako s nama upravljaju specifična i duboko ukorijenjena uvjerenja poput, ja sam pod rigoroznim patronatom velikodušnih bolesti, moj život neograničeno puno srozava samog sebe, konstantno obitavam u najjadnijim aspektima sebe, obdarena sam neukusom u svim životnim situacijama, moj svijet je mali da bih u njemu bila velika, ucviljena sam od svog prvog udaha, svoje srce sam razdala, u pustinji sam bez kapi vode, mene su tuđe naredbe usmrtile i zakopale, vječito stojim sama na kiši, vjetru, smrzotini i ljudskim bljuvotinama, mene su nepodnošljivom prozvali, moja duša je proglasila kapitulaciju, saživljena sam sa nepogrešivošću jadnosti i jada, ne mogu ni naprijed ni nazad, osame su moji krici u prazno, u zanosu moje labilnosti zgrabiše moje ja, dobrotu su mi razapeli te ju bičuju i pljuju itd… Opis je predugačak i “donosi” nam sva moguća loša iskustva u životu na svim područjima. Apsolutno svim.
Trauma je iskustvo koje je bilo previše i preplavljujuće za nas. Naš um ga nije mogao procesuirati zbog žestine traumatskog iskustva te smo se smrznuli u paralizi i šoku. Ta smrznuta energija je puna potisnutih emocija i taj dio nazivamo emocionalnim nabojem.
Osobe u depresiji i anksioznosti su preosjetljive. Imaju krhak san. Košmare te iznenadna noćna buđenja koja je priredio jak proboj straha te ljudi u takvim situacijama skoče iz kreveta po udah više i silnu potrebu da se priberu. “Ja ne smijem zatvoriti oči dok ležim jer tada kao da sam uključila dugme za ispaljivanje prisilnih misli i eto ponovno napadaja svih navedenih simptoma”, kroz očaj i suze govori Angela.
Prisilne misli su znak depresije. Opustošenost naše nutrine koja je izgubila svaku poveznicu sa životom. Životnost je nestala, a elan i prirodan impuls za bivanjem i funkcioniranjem je ugašen. Sve u meni je umrlo. Ja sam ljuštura koja ne može ni komunicirati ni doživjeti sebe niti svoju unutarnju vibrantnost. Potpuno sam prazna. Sve je besmisleno. Ovo stanje me ubija. Bespomoćna sam. Bespomoćan. sam, kaže depresija.
Depresija je velika patnja i mučenje. Ali, izlaza ima i mora ga biti. Potrebno je iscjeljivati i doslovno uklanjati traume i transformirati negativna uvjerenja ili zaključke. Prema osobama u depresiji ne moramo i mnogi niti ne mogu imati razumijevanje jer tko nije prošao kroz ovakvo iskustvo, ne može ni znati kako ono izgleda.
Ali, pozivam vas da prema tim ljudima imate poštovanje i da ga ni u kom slučaju ne obezvrjeđujete, stigmatizirate ili da mu govorite, ti se moraš sam s tim izboriti. Kad bismo mogli sami, onda nam ne bi trebala ni psihijatrija ni psihologija kao znanosti. Nema guranja osoba u ovakvom stanju u društvo, izlaske i sl. Njima je potrebno lagano liječenje, a liječenje je proces.
Njima je potreban mir i prostor u kojem će se oni donekle osjećati sigurno i što je najvažnije, prihvaćanje da je depresija tu, zajedno s anksioznošću ili opsesijama i da je potrebno vrijeme za izlazak iz nje uz stručnu pomoć.
Razvijajmo sebe i svoje znanje o psihološkom funkcioniranju koje je najvažnije za naše cjelokupno zdravlje.
Autor: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja / Dnevni list
Foto: Goran Primorac
