Većina škola u BiH zabranila je korištenje mobitela tijekom nastave, a pojedine škole traže i zabranu njihova nošenja u školu. Kakvo je stanje po tom pitanju u školi u kojoj radite?

Drago mi je da se sve više škola odlučuje za taj korak, jer voda je došla do grla.

Još prije 5 godina zabranili smo uporabu mobitela u OŠ Marka Marulića Ljubuški, tako da imamo uhodanu praksu. Previše je bilo problema zbog neodgovornog korištenja mobitela, a sve više djece  ih je posjedovalo. Zabrana je bila nužna.

Međutim, istaknuo bih jednu stvar koja je jako bitna. Pravila su dobra, ali ih treba sustavno provoditi, vršiti nadzor i u tome biti uporan. U protivnom ćete imati samo jednu društveno popularnu, aktualnu temu o mobitelima s kojom se pokušalo i koja se s vremenom razvodnila, a svi su joj (virtualno) aplaudirali. 

Stanje u našoj školi se uvelike popravilo. Zlouporaba mobilnih uređaja unutar škole u vidu fotografiranja, snimanja i korištenje tog materijala za kojekakve montaže kasnije s ciljem vrijeđanja se smanjila. Konstantno s djecom pričamo o ovoj temi, a kad je potrebno posegnemo i za pedagoškom mjerom zbog zlouporabe. To ne znači da se svakodnevno u praksi ne bavim nuspojavama neprimjerena korištenja mobilnih uređaja izvan škole i sukoba u koji djeca dolaze zbog tog kasnije u školi. Iskreno ću reći da sam zabrinut za našu djecu, uronjena su u virtualni svijet i njegove anomalije. Međutim, bit će prilike u idućem razdoblju da još jednom kao struka u našoj sredini, ne znam po koji put, javno govorimo o ovoj temi.

Postoje li jasno propisani pravilnici o korištenju mobitela u osnovnim i srednjim školama u Federaciji BiH?

Svaka škola svoj kućni red usklađuje s pravilnicima, ali ima slobodu propisana pravila dodatno pojasniti i provoditi, ne ostavljajući ih mrtvim slovom na papiru.

Dolazi vrijeme u kojem ljudi mašu papirima i svi žele tumačiti što se može, a što ne, propituju se odluke, pišu žalbe. Sve se teže vidi konačan odgojni cilj – da djeci ponudimo realnost svijeta i pripremimo ih za frustracije s kojima će se suočiti. Roditelji i djelatnici škola to moraju shvatiti, u protivnom jurišamo ka najgoroj opciji u odgoju djece, a to je mlitavost. Priča o pravima bez priče o odgovornosti. Roditelji nisu imali ozbiljnih prigovora na naše odluke o mobitelima u školi, rekao bih da nas većinski podupiru jer vide dobronamjernost.

Što bi roditelji trebali napraviti sa svoje strane za odgovorno korištenje mobitela, a što škole?

Roditelji se trebaju zainteresirati, pitati dijete što je trend na internetu, koje aplikacije koristi, što koji izraz znači i za što se koristi. Pogledati što djeca gledaju, pročitati poruke koje djeca šalju u Whatsapp, Viber, Snapchat grupama razrednog odjela, kluba u kojem treniraju i slično.  Ne možemo se više opravdavati time kako puno radimo i da nemamo vremena za „dječje gluposti“.

A škole trebaju sustavno obrazovati djecu o odgovornom korištenju mobilnih uređaja i interneta, također pratiti trendove, ali povrh svega razviti blizak odnos s djecom tako da imaju povjerenja potražiti pomoć od djelatnika škole onda kad se događaju neprimjerene stvari među njima. I to ne samo izravno njima, već nekom bližnjem. Previše je pasivnih promatrača neljudskog ponašanja u virtualnom svijetu. Oni su po meni još spornija karika cijelog lanca. Ta difuzija odgovornosti koja će nas skupo koštati. Pitam se je li nam potreban neki tragičan događaj u društvu da bismo se opametili?

Kako se mobiteli, ali i ostali popularni elektronski uređaji mogu iskoristiti za poticaj djece u obrazovanju?

Učionice opremljene računalima koje se povremeno koriste za interaktivnu nastavu, dakle gdje učenici aktivno sudjeluju u nastavnom satu. Nadalje, opismenjavanje u osnovnom korištenju računala, pretraživanju interneta, stvaranju prezentacija, pisanju i slanju elektroničke pošte i slično. Sve su to svijetli primjeri korištenja tehnologije u nastavi. Problem s mobitelima je taj što često dopuštamo da se oni služe nama, a ne obrnuto. Sluga i gospodar okreću uloge. Olovka mora biti u dječjim rukama. To nijedan moderan uređaj ne može zamijeniti.

Djeca danas odrastaju u svijetu novih tehnologija te sve rjeđe provode vrijeme u prirodi. Kako to možemo promijeniti?

Roditelj uronjen u svijet novih tehnologija koji ne podiže glavu ne vidi prirodne ljepote, a onda ih ne nudi ni svom djetetu. Paradoksalno je da često savjetujem roditelje pri upisu djeteta u osnovnu školu da se dijete više fizički aktivira jer ne mogu ne primijetiti svilenu put i lošu motoriku. To su roditelji koji su se kao djeca igrali vani, s loptom, pijeskom, na drveću i slično. Kako je moguće da oni ne vode računa o motoričkim sposobnostima i razvoju govora svoje djece?

Ne vrijedi pisati nostalgične statuse o prijašnjem vremenu koje je bilo bolje. Ovo je vrijeme koje kreiramo mi, za našu djecu, mi smo vrijeme. Moramo biti dobar primjer, djeca će slijediti put kojim idemo. I kroz gustu travu, i preko kamenjara, i kroz šumu.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list