Do skretanja na kozju stazu koja vodi do Drinovog doca ima oko dva kilometra makadamske ceste. Blagi uspon kozjom stazom kao da priprema pješaka na čaroliju koja ga čeka i koja je sve veća kako se približava cilju. U početku škrti kamenjar kojim vijuga uska staza postepeno se pretvara u šumski puteljak oivičen suhozidom. Iza suhozida se kriju male plodne vrtače ili hrastove šume. I jedne i druge zaustavljaju dah. Već na pola puta krošnje stabala su zatvorile nebo i da su prolistale ne bi se vidjelo. Čovjek bi u ovoj šumi mogao i zalutati. Što smo bliže docu, to je raslinje više isprepleteno. Podsjetilo me na priču o konjskoj grivi i repu kojeg su vile noću plele.

Legenda o Drinovom docu kaže da su vile imale nastambu u njemu. Na obodu doca ima bunar i taj dio zajedno sa šumom iznad, zove se Vilendre. Stari ljudi koji su tu obrađivali zemlju, pričali su da su navečer kada bi se vraćali kući čuli pjev i glazbu. Jedan Nuić je jednom ostao sakriven iza starog hrasta da vidi tko tamo pjeva. Nikada više nije izašao iz šume. U njoj je iznad doca napravio kamenu nastambu i tu živio do smrti. U bunilu je govorio da je vidio vile kako u sred doca plešu.

Kada stigneš u Drinov dolac ne možeš ne pomisliti na Nuića koji je davno u njemu skončao. Sve je mistično i obavijeno nekom izmaglicom. Okružen je ogromnim starim hrastovima. Tolike hrastove na ovom terenu još nisam vidjela. I za najveće suše se osjeća vlaga u zemlji i zraku. Bunar u Vilendrama nikada ne presušuje, a nasuprot njemu na drugom kraju doca je Propunta, mjesto gdje stoljećima tlo propada. Rijetka stabla unutar doca izgledaju kao da su okamenjena i da će u svakom trenu oživiti i nastaviti svoju davno prekinutu igru. Nemam više riječi za opisati ovu čaroliju koja se bez prestanka odvija na ovoj zaravni okruženoj čarobnom šumom.

Probojska orhideja