Oporavak nakon Roth-a je bio brz i osjećao sam se spreman za još jednu dobru utrku. Najviše me brinulo što je “see food diet” između utrka rezultirao sa par kilograma više, a staza je izrazito brdovita. Ali svima govorim da je za ironman utrke bolje imati kilo viška nego kilo premalo, tako da sam u jednom od trenutaka kad je zdrav razum prevladao nervozu, pomislio da me sigurno čeka dobra utrka ako mi je to najveća briga.
Alpski krajolici
Start je bio u 6:00h. Kao što se vidi iz video isječka ispod, u to doba je bio mrkli mrak. Na početku smo pratili čamac s reflektorom, a sredinom plivačke dionice je svanulo. Osjećao sam se dosta dobro na plivanju i iz vode izašao s oko 3 minute zaostatka za grupom u kojoj su bili glavni favoriti Zamora i Faure (obojica su do ove utrke imali po 4 pobjede).
Biciklistička staza je izrazito zahtjevna sa skoro 3700m vertikalnog uspona na 186km. Pretpostavio sam da na ovakvoj utrci najbolje prođu oni koji najmanje “puknu”. Planirao sam odraditi svoju trku i ne obazirati se previše na ostale. Prvi uspon kreće odmah nakon tranzicije i njega sam planirao odraditi pod ručnom. Do glavnog uspona na Col d’Izoard ima 80km, a tada se već javi umor i teže se preforsirati.
Profil biciklističke staze
Pustio sam Delsauta (2. lani u Vichy-u) da diktira tempo na prvom usponu. Imao sam dosta rezerve, ali držao sam se plana. Bilo mi je malo čudno što se baš nisam zagrijao nakon 20 minuta penjanja. Nakon što sam pogledao na Garmin i vidio 3,6C, više mi nije bilo čudno. Srećom nizbrdica je bila u suncu pa nije bilo problema sa hladnoćom. Ako sam dobro razumio francuski, pri ponovnom prolasku kroz Embrun su nam vikali da zaostajemo 4 minute za Zamorom. Preuzeo sam diktiranje tempa, a iza mene se formirala grupa u kojoj su osim Delsauta bili Herlbauer i Debil-Caux (to mu je prezime, a ne nadimak). Par puta sam pomislio da bi možda bilo dobro i druge pustiti da tu i tamo odu naprijed, ali tempo mi je bio ugodan, a dok god sam bio na čelu nije bilo straha od francuskih sudaca. Kruže priče da su dosta domaćinski nastrojeni, tako da nisam htio riskirati kaznu za drafting. Pred početak glavnog uspona sam sa strane čuo: “Zamora un minut” tako da sam znao da kolona auta i motora malo ispred nas u stvari prati prvu grupu.
Kažu da Embrunman tek počinje na početku glavnog uspona nakon 80 km bicikla. Dva Francuza iz grupe su me prestigla i pojačala tempo. Njihov tempo mi je djelovao prejak, pa sam se odlučio držati prvotnog plana i ne obazirati se previše na druge. Herlbauer je otpao, tako da sam ostao sam. Snaga je padala, a ja sam se nadao da pada zbog sve tanjeg zraka, a ne zbog umora. Da me nadmorska visina i okretanje pedala nisu ostavili bez zraka napravio bi to pogled na alpske krajolike :).
Na vrhu su nas čekale stvari koje smo pripremili ujutro i koje su oni prevezli do tamo. Dobro su organizirani tako da čim vide startni broj pripreme tvoju vrećicu, pa sam se zaustavio na svega nekoliko sekundi da uzmem novi bidon sa kalorijama. Bilo je 5C, ali sam odlučio ne oblačiti ništa dodatno. Nisam pogriješio jer je samo prvih nekoliko kilometara nizbrdice je bilo hladno, a onda je ponovno postalo ugodno. Cesta je bila savršena i idućih 20km je bila prava uživancija. Tada je nizbrdica završila, cesta je na djelovima postala dosta nekvalitetna i staza je skrenula prema jugu od kud je zapuhao poprilično jak vjetar u prsa.
Izoard malo pokvari perspektivu pa se iz slike ne vidi da je i povratak u Embrun dosta brdovit. Bilo je dosta manjih uspona od 1-2km, puhao je vjetar u prsa, bilo je manje ljudi uz stazu, nije bilo nikoga oko mene i nakon uživancije u prvih 120km došlo je vrijeme za malo patnje. Na usponu na Le Mure (1,6km, 10% prosjek), su se pojavile naznake grčeva, ali srećom bile su samo naznake jer to nije bilo dobro mjesto za zaustaviti se. Pri povratku u Embrun sam saznao da sam na 8. mjestu i čekao me još samo uspon na Cote de Chalvet (4,5km, 6%). Taj uspon sam odvozio na skoro identičnom intenzitetu kao prvi što je bio dobar znak. Spust sa Chalvet-a je bio po cesti kakvih je i u Hrvatskoj teško naći. Par puta su mi rupe skoro izbile volan iz ruku, ali nakon njega je konačno bilo vrijeme za sići s bicikla.
Misao koja mi je prošla kroz glavu na početku trčanja bila je: “Još samo 3 sata”. Kao i obično ništa pametno, ali bolje nego: “Ko će sad još i maraton istrčati”. Bio je to još jedan znak da se nisam preforsirao na biciklu. Sedmoplasiranog sam imao u vidokrugu još na usponu na Chalvet. Dugo je trčao na 30s ispred mene, a meni se nije žurilo s prestizanjem. Moglo bi se reći da sam čekao da on dođe meni (da uspori), a nisam htio ja ići njemu (ubrzati). Nakon 15km sam ga prestigao, a nedugo nakon toga sam ispred sebe vidio još dvojicu. Oni su se također dosta dugo držali na 200 tinjak metara ispred mene. Na početku drugog kruga se ukazao još jedan tako da sam svu trojicu prestigao skoro istovremeno i našao se na 4. mjestu.
Profil trkačke staze
Nitko od njih me nije pratio, a prva 3 su bila dosta daleko tako da sam želio samo zadržati poziciju do kraja. Iako nije bila ni približno zahtjevna kao biciklistička, trkačka staza je također bila brdovita sa 2 duža uspona po krugu. Prvi i strmiji uspon u 2. krugu me dosta iscrpio, a nizbrdica je dolila ulje na vatru. Boljela su me koljena i s vremena na vrijeme su se pojavljivale naznake grčeva. Oko 30. km sam imao priliku vidjeti koliku prednost imam pred pratiteljima. Nadao sam se da će biti dovoljno da utrku mirno privedem kraju. Međutim, Delsaut je bio na oko minutu iza mene. Ništa od opuštanja, a ionako ću prije biti gotov ako budem brže trčao.
Stvari teško idu nizbrdo na uzbrdicama, ali meni su stvari krenule nizbrdo na zadnjoj dužoj uzbrdici. Osjetio sam bol sa strane u stomaku zbog koje sam skoro morao stati. Do cilja je bilo samo 6km, ali tada mi “6km” i “samo” nisu išli jedno uz drugo. Nadao sam se da je Delsaut dovoljno daleko da ne vidi da se mučim. Sjetio sam se da je Macca znao zabadati prste u stomak kad bi ga zabolio pa sam probao isto. Ne znam je li to bilo zbog probadanja prstima ili zbog toga što sam konačno došao do ravnijeg terena, ali uglavnom zadnja 3 km sam opet mogao normalno trčati i zadržati 4. poziciju.
Gledajući unazad na utrku, nema ni jedna stvar koju sam napravio tijekom utrke, zbog koje žalim i mislim da bi bilo bolje da sam napravio nešto drugo. Malo je utrka za koje mogu to reći. Prije utrke sam bio pod pritiskom jer sezona do sad baš i nije bila nešto gledajući s financijske strane. Ovo je bila jedna od zadnjih prilika da nešto zaradim, a plasman u top5 bi mi osigurao bar još jednu profi sezonu bez obzira kako se razvijale stvari s timom i sponzorima. Kad mi je najviše trebalo, odradio sam utrku na 100% svojih mogućnosti i s tim sam prezadovoljan.
andrejvistica.com