Ispiši ovu stranicu
Petak, 07 Studeni 2014 10:03

Psihologinja Katica Zelić: Zašto imamo kućne ljubimce?

Napisao/la 
Psihologinja Katica Zelić: Zašto imamo kućne ljubimce? Psihologinja Katica Zelić: Zašto imamo kućne ljubimce?

Čovjekov život je od samih početaka bio povezan sa životinjskim svijetom. Čovjek je od davnina promatrao životinje i pokušavao razumjeti i predvidjeti njihovo ponašanje, isprva zato jer mu je to omogućavalo opstanak, a danas to činimo i dalje, ali iz sasvim drugih razloga.

Jeste li ikad promatrali ribice u akvariju ii mrave koji vrijedno rade oko mravinjaka ili se u koloni kreću do rupe u zemlji u kojoj nestaju? Naime, promatranje životinjskog ponašanja ima na čovjeka smirujući gotovo hipnotički učinak, pri čemu sa smanjuje napetost i stres, te  se osjećamo sigurnije i opuštenije. Prisutnost životinje kod čovjeka smanjuje osjećaj usamljenosti. Pri objašnjavanju odnosa između ljudi i kućnih ljubimaca neki psiholozi polaze od postavke da u osnovi tog odnosa leži psihološki mehanizam projekcije  tako da  svaki vlasnik u svojoj svijesti može o svom ljubimcu imati jednu od čak tri projekcije.

Većina vlasnika se prema svom kućnom ljubimcu odnosi kao prema djetetu, igra se s njim, čuva ga, kupa, češlja, vodi u šetnju. Položaj tih kućnih ljubimaca u obitelji odgovara položaju djeteta. Pored uloge djeteta, kućni ljubimac na simboličan način može predstavljati ekvivalent majke, budući da životinje daju bezuvjetnu ljubav i toplinu, trajnu privrženost, odanost i vjernost do kraja života. Upravo to su  epiteti kojima je definirana emotivna veza djeteta i majke. Ovaj mehanizam projekcije se  više odnosi na pse jer se od njih očekuje da su usmjereni na vlasnika te igraju ulogu fizičkog zaštitnika i spasitelja. Kod mačke se taj mehanizam očituje u malo drugačijem obliku pa tako npr. sjedenje i maženje s mačkom, igranje s njezinim krznom, spavanje s mačjom toplinom na krevetu, predstavlja primjere dječjeg traženja majčine topline i sigurnosti. 

Treći tip projekcije je kad kućni ljubimac predstavlja samog vlasnika u djetinjstvu. U svom ljubimcu čovjek održava prisutnost svog vlastitog djetinjstva pa tako ljubimac može predstavljati vlasnikovo drugo ja. Dakle, u djetinjstvu dijete pod utjecajem slikovnica, priča o životinjama i basni, životinje doživljava kao djecu pa se vrlo lako može poistovjetiti sa životinjom. Tijekom odrastanja čovjek prihvaća kulturološke i društvene norme te se prestaje poistovjećivati sa životinjama. Ta „unutarnja životinja“, taj odraz djetinjstva umire kako bi dijete postalo odraslo ljudsko biće. Međutim, čovjek pomoću kućnog ljubimca može oživjeti dijete u sebi te ponovo doživljava i prima ljubav kao u djetinjstvu. Upravo ta činjenica objašnjava osnovne motive zašto se ljudi tako vežu za kućnog ljubimca, jer kao što je već rečeno život s ljubimcem iznova stvara djetinjstvo.

Katica Zelić, prof. psihologije-gestalt psihoterapeut/Psihološki KUTAK

Bolji Ljubuški