Politička i vojna činjenica
Nekoliko je godina Hrvatska živjela pritisnuta tim teretom. Teško da je bilo hrvatskoga građanina koji nije osjećao posljedice postojanja RSK, od onih koji su protjerani iz svojih domova, koji su ostali bez svojih najbližih, do onih koji su osjetili izravne gospodarske štete zbog njezina nastanka. Premda su u siječnju 1992. borbe s JNA okončane, trajnog mira nije bilo. Rat se prenio u BiH i povremeno na dijelove Hrvatske. Do ljeta 1995. RSK je bila politička i vojna činjenica, a stručnjaci iz JNA koji su sve do njezina nestanka dvojili na koju će stranu, poslije su tvrdili da je Hrvatska mogla još 1992. dobiti rat, što znači da nije trebala pristati na Sarajevsko primirje i na mirovnu operaciju Ujedinjenih naroda. U tim se tvrdnjama dokazivalo kako je Hrvatska vojska bila spremna obaviti oslobodilačku zadaću i da je Oluja potvrda kako je ona bila moguća već 1992. Na taj se način željelo reći da su oni stvorili pretpostavke za nju, ali, eto, zbog političkih pogrešaka Franje Tuđmana, Hrvatska je ostala uskraćena za, ako ne brzu, onda barem ranu pobjedu. Kolika bi bila cijena takve pobjede, nisu govorili.
Takva su gledišta neutemeljena. Siječanj 1992. i Sarajevsko primirje Hrvatska je dočekala u položaju za koji se malo tko izvan Hrvatske u rujnu 1991. bio spreman kladiti da je moguć. Hrvatskoj je predviđan brz i potpun slom. Nije se dogodio i Hrvatska je prvu etapu rata okončala uzdrmana, ali na nogama.
Od mirovnih snaga UN-a koje su u proljeće 1992. došle da uspostave mir mnogo su očekivale obje strane. Hrvatska se nadala da će uz njihovu pomoć na miran način učiniti ono što nije bila u stanju oružjem – vratiti okupirana područja u ustavno-pravni poredak. Srbi su, pak, očekivali da će s plavim kacigama dobiti državu, ne u državi, to im je međunarodna zajednica iznudila Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj iz prosinca 1991. i svibnja 1992., već pravu državu. Potkraj 1992. objema je stranama bilo jasno da nitko neće dobiti što očekuje i da međunarodna zajednica očekuje kompromis koji ni jedna strana nije željela.
Od tada, pune dvije i pol godine Hrvatska se trudila okončati rat na miran način i integrirati okupirano područje. Istovremeno je sustavno radila na izgradnji oružanih snaga. U jesen 1994. na velikom ratištu (Hrvatska i BiH) bio je status quo. U Hrvatskoj je vladalo primirje, čiji je najveći doseg bilo otvaranje za promet autoceste kroz okupiranu zapadnu Slavoniju. U BiH je Vojska Republike Srpske, zahvaljujući naoružanju koje je ostalo iza JNA, održavala pod svojim nadzorom oko 70 posto teritorija i u studenom je privodila kraju operaciju čiji je cilj bio zauzeti bošnjačku enklavu Bihać. Stanje na velikom ratištu bilo je takvo da je međunarodna zajednica bila spremna proglasiti Srbe pobjednicima u ratu, čime bi se Hrvatska svrstala na gubitničku stranu. Ona je ipak „uhvatila" zadnji vlak i od Sjedinjenih Država dobila potporu da vojno pomogne okruženom Bihaću i tako razriješi prvu bihaćku krizu. S operacijom Zima-94 Hrvatska je vojska s Hrvatskim vijećem obrane krenula u operacijski ciklus čiji je logičan kraj bila Oluja.
Zima-94, Skok-1, Skok-2
U dvije operacije Zima-94 i Skok-2 te jednodnevnim pothvatom Skok-1 hrvatske su snage od studenoga 1994. do lipnja 1995. izbile nadomak Bosanskom Grahovu i Glamoču. Na drugu bihaćku krizu hrvatske su snage odgovorile operacijom Ljeto-95. Za nju je Hrvatska iz političkih razloga dobila i suglasnost Bošnjaka, kojima je u BiH, pokazat će se u Daytonu, međunarodna zajednica samo formalno davala prednost nad Srbima i Hrvatima. Tako su nakon četiri godine rata Hrvatska i BiH doista potpisale vojni sporazum jer je pod svježim dojmom pokolja u Srebrenici, Bošnjacima gorjelo tlo pod nogama. U operaciji Ljeto-95, koja se često podcjenjuje premda je najuvjerljiviji pokazatelj narasle vojne moći hrvatskih snaga, oslobođen je dio jugozapadne Bosne, a Hrvatskoj se vojsci ostalo samo spustiti u Knin. To je i učinjeno drugog dana Oluje 5. kolovoza 1995. Time je operacija realno bila okončana i taj je dan poslije postao Dan domovinske zahvalnosti. Dani koji su slijedili bili su formalnost. Oluja je bila kruna Hrvatske vojske, koja je nakon četiri godine izgradnje u nekoliko dana izbrisala RSK.
Potom je pet godina Oluja nekritički veličana, uspoređivana sa zračno-kopnenom bitkom NATO saveza, a onda je slijedila 2000. Na vlast je došla nova politička garnitura i nakon toga su olujna kola krenula nizbrdo. Oluja je brzo postala predmet Haaškog suda, a Hrvatska je procesom generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku simbolično postala talac Oluje i toga suda. Mučni i politikantski proces okončan je oslobađajućom presudom 16. studenoga 2012. godine.
Napad na četiri korpusa
U tri rata zapadno od Drine vođenima od 1991. do 1995. bilo je niz operacija, no ni jedna od njih ne može se mjeriti s Olujom. S njome se kao planom može uspoređivati samo napadajna operacija JNA iz sredine i druge polovice rujna 1991. kojoj ni danas ne znamo ime. Tom je operacijom Hrvatska trebala biti ispresijecana i natjerana na srbijanski diktat, a to je u najboljem slučaju bio zapad od zamišljene crte: Virovitica – Karlovac – Karlobag ili Hrvatska do Zrinjevca. Operacija nije uspjela, no bila je strategijske razine, baš kao i Oluja. U Oluji su hrvatske snage krenule na četiri od pet korpusa SVK, a dijelom snaga i dijelom HVO-a vezale su ili bile preventivno spremne za sukob s tri korpusa VRS, jednim SVK i dijelovima Vojske Jugoslavije ekvivalenta korpusa. Po postavljenom cilju Oluja je bila iznenađenje iako su pobunjeni Srbi bili informirani kada počinje i imali su uvjete da izbjegnu strategijsko iznenađenje. No iznenadio ih je napad na četiri korpusa, jer su najgorem slučaju očekivali odsijecanje bočnih korpusa. Iako je bilo problema, brzina kojom je izvedena doista je fascinantna, pa se Oluja godinama pokušava omalovažiti tvrdnjama da su je isplanirali američki generali i da su u njoj sudjelovali NATO zrakoplovi. Najuvjerljiviju ocjenu Oluje dao je 14. kolovoza 1995. Slobodan Milošević na sjednici Vrhovnog savjeta obrane, kad je ponašanje hrvatskih Srba usporedio s bijegom zečeva.
Oluja je bila totalni uspjeh i od tada, a može se očekivati još godinama, srbijanska se politika ne može pomiriti s njezinim rezultatom. Danas kada su u Srbiji na čelnim mjestima osobe koje su 1995. bili Šešeljevi četnici, ne treba se tome čuditi. Takva Srbija nikada neće prihvatiti svoju odgovornost za pobunu Srba u Hrvatskoj i 5. kolovoza svake će ih godine podsjećati na to kakav su povijesni poraz doživjeli. Zato ga, zbog nečiste savjesti, svode na zbivanje u kojem su Hrvati protjerali Srbe. Sličan pogled imamo i kod vodećih Srba u Hrvatskoj. U pravu su oni koji tvrde da Srbija 5. kolovoza ne oplakuje Srbe u Hrvatskoj, već tuguje što je Milošević izgubio rat. Na mišljenje takve Srbije svaka hrvatska politika koja imalo drži do sebe ne treba se obazirati.
Oluja nije promijenila postojeću ravnotežu snaga, ona je promovirala HV u „glavnog igrača" na velikom ratištu. Ravnoteža snaga promijenila se još operacijom Zima-94 na Dinari i Livanjskom polju. U političkom smislu Oluja je kraj procesa koji je počeo još 1989. u Kninu izazovom bačenim u lice nesposobnom komunističkom rukovodstvu Hrvatske. „Ovo je Srbija", izazov i zakletva iz srpnja 1989. bili su najava pobune koja je izbila godinu dana poslije. Teško da je itko od pobunjenika vjerovao da će srpski ustanak završiti ravno pet godina poslije i da su sijući sjeme pobune nenadano dobili Oluju.
dr.sc. Davor Marijan/Večernji.hr
