Kad se javila ideja da pokušam završiti triatlon, nisam se htio odmah javiti u klub jer sam imao predodžbu da se sportom bave samo profesionalci. Zbog toga sam se htio dovesti u kakvu takvu formu prije nego što se učlanim u neki od klubova. To se pokazalo kao loša odluka jer sam slučajno na netu naišao na program pripreme za maraton i odlučio ga završiti. Međutim, tijelo nije bilo naviknuto na visok volumen trčanja i uskoro se pojavila ozljeda zbog koje sam odustao od maratona. Kasnije sam shvatio da u klubovima većinu članstva čine amateri. Ljudi s poslom i obiteljima, kojima je triatlon hobi, te da su svi novi članovi i više nego dobrodošli bez obzira na razinu pripremljenosti. Da sam se odmah učlanio u klub, trener bi mi sigurno rekao da je prerano za maraton.
Prvi trener mi je bio Dorijan Pavliša, pod čijim sam vodstvom savladao tehniku plivanja, naučio nešto o sportu i završio prve duatlonske i triatlonske utrke. U prvih par godina sam napredovao dosta brzo, što mi je davalo motiv za sve ozbiljniji pristup treningu. Svojevrsna prekretnica se dogodila 2007. godine. Diplomirao sam na FER-u, te dobio posao u Ericssonu. To mi je bila druga sezona u triatlonu, te sam se plasirao na šesto mjesto na prvenstvu države u olimpijskom triatlonu.
Za domaće prilike sam već bio solidan triatlonac, ali bio sam daleko od toga da bi bio konkurentan na međunarodnim utrkama. Na razgovoru za posao sam mogao birati između pozicije koja uključuje puno putovanja i pozicije na kojoj bi većinu vremena proveo u Zagrebu. Što se tiče struke bolji izbor mi je bila prva opcija, a što se tiče sporta druga opcija jer je teško treninge usklađivati s putovanjima. Poslušao sam glas razuma i odabrao prvu opciju. Međutim ta odluka mi se vrtjela po glavi i iduću noć nisam mogao zaspati. Iako sam još bio daleko od međunarodnih rezultata, shvatio sam da ako ne pokušam nešto više napraviti u sportu, cijeli život ću se pitati što bi bilo da sam pokušao. Ujutro sam nazvao firmu i rekao da sam se predomislio, te odabrao poziciju u Zagrebu. U tom momentu sam odlučio da ću uz posao pokušati maksimalno iskoristiti vrijeme za treninge i vidjeti do kud mogu dogurati u sportu. Cilj je bio doći na razinu da se mogu profesionalno baviti triatlonom. Ako uspijem super, ako ne, barem sam pokušao.
Naredne godine su bile naporne. Ustajao sam se u 5 ujutro da bi odradio prvi trening prije posla, pa bi nakon posla odmah išao na drugi trening. Na taj ritam se da naviknuti, veći problem je bio kad sam shvatio da napredak ne ide po linearnoj crti. Nekad, iako se maksimalno trudiš, rezultati stagniraju, ili čak postaju lošiji, da bi se onda nakon nekog vremena dogodio iskorak. Pomalo sam napredovao i 2011. ispunio kriterij za vrhunskog sportaša 1. kategorije. Na račun toga sam tražio rad u nepunom radnom vremenu (6 sati dnevno). Bio je to pomalo rizičan potez, jer se dosta pričalo o krizi i mogućim otkazima, a ja sam bio jedini u firmi koji je tako nešto tražio. Međutim, znao sam da je to nužan korak da bi nastavio napredovati. U to vrijeme sam počeo raditi sa sadašnjim trenerom, Nijemcem Josephom Spindlerom.
Rad u nepunom radnom vremenu otvorio je prostora za dodatne treninge, ali i za bolji oporavak nakon treninga. Te godine sam napravio rezultatski iskorak, te se plasirao na 6. mjesto na Challenge Roth utrci, jednoj od najprestižnijih triatlonskih utrka. Iduća godina je bila jedna od onih koja te nauči strpljenju i upornosti. Neposredno pred početak natjecateljske sezone sam se zarazio mišjom groznicom te dva tjedna proveo u bolnici. Do kraja sezone sam uspio odraditi nekoliko solidnih utrka, ali ne na nivou na kojem sam očekivao da ću biti.
Strpljenje i upornost su se isplatili jer sam iduće godine (2013) osvojio naslov Europskog prvaka u dugom triatlonu, dobio ponudu od međunarodnog tima TBB, te dao otkaz na poslu. Time sam ispunio cilj kojeg sam zacrtao šest godina ranije. Ispunjenje cilja da se profesionalno bavim sportom je u stvari tek platforma za nove ciljeve. Triatlon na profesionalnom nivou zahtjeva jako puno vremena i nemoguće ga je kombinirati uz neki drugi posao. U ovih godinu i pol profesionalnog bavljenja sportom uspio sam dosta napredovati, a mislim da imam još dosta prostora za daljnji napredak. Novi cilj je plasman na postolje na svjetskom prvenstvu u Ironmanu na Havajima. Najbolji rezultati u Ironmanu se postižu između 35 i 40. godine života, tako da su najbolje godine preda mnom.
Trenutno treniram dva ili tri puta dnevno. Dan najčešće počinje plivanjem, a nakon toga odradim još neki trening iz ostala dva sporta. Nekad u danu odradim više treninga iz jednog sporta. Na primjer, preko zime sam imao sam dana sa dva, tri treninga plivanja, jer mi je to i dalje najslabija karika. Treninzi plivanja najčešće traju 1-1:30h, bicikl 1-6h, te trčanje 30 min – 2:30h.
Tjedno skupim 30 do 35 sati treninga. Ako se uzme u obzir i vrijeme potrošeno na odlazak na bazen, presvlačenje, tuširanje i sl., postaje jasno zašto je triatlon na profesionalnom nivou teško kombinirati uz posao. Prošle godine sam u treninzima odradio 1,100 km plivanja, 22,000 km bicikla i 3,200 km trčanja.
Sve napisano se odnosi na profesionalno bavljenje sportom. Triatlon može biti zdrav i zanimljiv hobi kojeg se može kombinirati uz posao i obitelj, te na amaterskom nivou ne zahtjeva ni izbliza količinu vremena kao na profesionalnom nivou. Veliku većinu natjecatelja na Ironman natjecanjima čine upravo amateri. Osim Ironmana postoje i znatno kraće utrke prilagođene onima koji tek počinju ili nemaju dovoljno vremena ili volje za pripremu za neku dužu utrku.
goout.vecernji.hr