Sadik Sadiković (1867. - 1940.), otac i djed, a i njegovi preci bavili su se liječenjem travama i bili su vrlo priznati u liječenju rana, iako im to nije bilo osnovno zanimanje. Kao mladić je saznao “sve što se može saznati“ o ljekovitim svojstvima trava koje u obilju može dati ljubuško podneblje. Da proširi svoje znanje putovao je po Maloj Aziji, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Rano je naučio turski i arapski jezik, a kao austrijski vojnik brzo je savladao njemački jezik. Njegovo liječenje travama počelo je prije početka Prvog svjetskog rata te je bilo zapaženo u ljubuškom kraju.

U Arheološkoj zbirci Franjevačkoga samostana Humac, Ljubuški, izložena je jedna rimska vojna kaciga, koja je gotovo nepoznata stručnoj javnosti.

S velikom radošću sam došao do ove fotografije iz 1936. godine. Želim je podijeliti sa Vitinjanima i Ljubušacima tj. sa onima kojima ova fotografija puno znači.

Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, posuški pravnik Petar Oreč, obavio je više terenskih pregleda izvan područja općine Posušje u potrazi za novim lokalitetima posuške kulture. U sklopu tadašnjih terenskih pregleda, obišao je sve pećine brdskog masiva Butorovice, koji se proteže u pravcu sjeverozapad – jugoistok nad Ljubuškim poljem.

Mjesno groblje u Proboju, Ljubuški, odavno je poznato u arheološkoj literaturi.

Naselje u istočnom dijelu ljubuške općine, površine 12.441.991 m četv., 404 stanovnika po zadnjem popisu (1991.), s najvišom točkom 238 m i najnižom 122 m. Dijeli se na četiri zaseoka: Nadpolje, Glavica, Guljevina i Oplanovina.

Ukupno otišlo 56 (čini se da je ime Bože Luburića i Šimuna Milićevića upisano u originalnom popisu dva puta) – muških 54 (96.4%), ženskih 2 (3.6%); prosjek dobi 25 godina; oženjenih 18 (32.1%), neoženjenih 38 (67.9%); prosjek visine 172.5 cm; pismenih 25%, nepismenih 74.4%. Prvi je otišao Jozo Šunjić. Najviše ih je otišlo u Alsen-Cementon, područje u državi New York.

Na web portalu Ljubusaci.com pronašli smo nekoliko fotografija koje su vrijedan podsjetnik na ljubušku sportsku prošlost.