I u trenutku koji nisi želio, situaciji koju nisi birao, nađeš se sam sa svojim jadom i problemima. Sam u košnici raznih problema gdje ne vidiš razliku između meda i sača. Život zna gristi i jesti. Sam, posebno ako nemaš posao, ostaješ na ulici ili na rubu. Spajaš kraj s krajem, pokušavaš naći koju kunu da si kupiš barem kiflu, a o nečemu slatkome već ionako danima maštaš i razmišljaš. Tvoji su te se odrekli kada su se dogodile situacije koje nisi tražio, u kojima se nisi snašao i koje nisi birao. Sada ti preostaje samo kajanje i tuga, ona duboka tuga jer osjećaš da tvoj život nije u tvojim rukama, da svi tvoji snovi o dvosobnom stanu, s kućnim ljubimcem, kaučem na razvlačenje i mirisnim svijećama, postaje daleki mutni san koji je daleko od ostvarivoga. Moraš se pomiriti sa sudbinom, priznati si da ne možeš sam, pokucati na vrata neke ustanove i zatražiti pomoć. Bit ćeš jak, ne ćeš zaplakati, pokušat ćeš odglumiti da ti samo treba mala pomoć, a zapravo se smrzavaš i jedva preživljavaš. Ni volju za raditi više nemaš, pomalo se bojiš da će te itko tražiti da radiš nešto jer se ne osjećaš više sposobnim… nije samo tvoja egzistencija upitna, već i tvoje dostojanstvo… tvoj ponos i tvoj ego, tvoja jakost i tvoja samostalnost… i onda ti pomognu ljudi iz crkve, pitaš se uopće ima li Boga, postoji li On i je li Mu uopće stalo. U takvim okolnostima ostaješ sumnjičav i odlaziš još dalje negoli si bio. Ako i dobiješ koju pomoć, zahvalit ćeš se, ali ne ćeš smatrati da je to Božja pomoć, nego ljudska, Bog bi se ionako pobrinuo da dobiješ posao, ako Mu je stalo i na koncu ne bi ni dopustio da ti se to sve dogodi.

S ovakvim ljudima imam posljednje vrijeme milost boraviti, biti u njihovoj blizini i slušati njihove tužne memoare koje nitko ne će zapisati. Svi su oni ljudi sa snovima, željama i idejama. Ljudi sa svojim nadama i lijepim snovima… a stoje preda mnom kao Marija i Josip pred gostinjcem i traže da im se otvore vrata…

U jednim kratkim isusovačkim duhovnim vježbama u svojoj samostanskoj formaciji, jedno od razmatranja bilo je Isusovo rođenje. Osoba koja je vodila duhovne vježbe uputila nas je u ulazak duhom u samo evanđelje i događaj koji se dogodio prije dvije tisuće godina. Nakon uputa, povukli smo se u osamu… ja sam otišla u svoju sobu, naslonila se na radijator i počela čitati Evanđelje po Luki. Pitanja nakon evanđelja izravno su nas uvodila u taj događaj. Ubrzo sam se našla pred štalicom, priprosta, skromna i otvorena drvena nastamba koju je obasjavalo svjetlo. Bila su tu i mala vrata koja zapravo nisu imala neku funkciju. Sa mnom se nalazilo i nekoliko pastira, vjerojatno smo zajedno došli na to neobično toplo mjesto usred zime. Provirila sam kroz prozor i postariji vedri čovjek oštrih crta lica zapazio je moje znatiželjno lice koje je htjelo vidjeti što je to unutra.  Ubrzo su se otvorila vrata i pozvao me unutra. Pogledala sam pastire oko sebe i nekako osjećala da trebam samo ja ući. Čovjek me primio za rame i poveo u skromni stanak kao da je najveličanstveniji dvor. Osjećala sam toplinu i blizinu. Nije ovdje bilo ni vjetra ni hlada, sve je odisalo nečim lijepim i toplim. U samom ćošku prostorije nalazila se žena koja je držala stručak u svojem naručju. Ubrzo sam vidjela da je riječ o djetetu. Znala sam da je to Isus, ali pomalo sam se bojala te gostoljubivosti. Nisam željela prijeći granicu distance i ostala sam podalje promatrati ženino radosno i mirno lice. Nije prošlo dugo, žena me pogledala, bila je jako mlada i osmjehnula mi se govoreći: «Želiš li Ga primiti?» – ostala sam zatečena: «Ne, ne, hvala, samo ga vi držite.» – no ona je ponovila pitanje: «Želiš li ga primiti?» – bilo mi je već pomalo neugodno i rekla sam da treba On biti u njezinu naručju, na što mi je ona odgovorila: «Ali ja ti dajem da Ga primiš!» – i pružila je taj mali stručak i u trenutku to se dijete našlo u mom naručju. Bio je tako malen, kao većina novorođenčadi, sitan i nemoćan, posve go i ogrnut samo u plašt koji je žena imala na svojoj glavi. Pogledala sam na čovjeka oštrih crta lica i on je blistao. Iznenadilo me njegovo prihvaćanje i primanje u svoj «dom». Znala sam da je radostan jer sam primila njegovo dijete. Osjećala sam neki mir i blagost u toj čudnoj hladnoj noći i toploj štalici. Ovdje moja priča završava, ali se nastavlja za sve one koje sam gore opisala. Voljela bih viknuti na sav glas da ih Isus neizmjerno ljubi, da im sve prašta, da ih ne ostavlja, no često u susretu s njima, glasa nestaje… kao da se ponovno nalazim pred vratima one štalice i zajedno s njima, svojom braćom pastirima molim da me primi ta Sveta obitelj, da oni budu majka i otac, brat i prijatelj, da oni budu u domu srca tolikih beskućnika, siromaha… a sve je stvar odgovora: «Želiš li Ga primiti?»

I možda se čini općenitim ovo moje razmišljanje o Božiću, ali zapravo naše naručje mora biti spremno primiti to dijete koje se krije u svakome od tih bijednika i siromaha… Uvijek će biti siromaha, sam je Isus rekao, ali upravo današnji siromasi su poslani meni, da ono što sam ja besplatno primila, trebam besplatno i dati. Ono što ja imam njima darovati… kroz nadu, smisao, dobrotu, milosrđe, neosuđivanje… dovoljan je i samo zagrljaj da čovjek osjeti da je doista vrijedan i važan za Njega, za mene…

I svratište moga srce želim da bude prepunjeno, da svi imaju mjesta u njemu, da svi osjete onu toplinu, milinu i mir kao i ja onoga dana kada me sv. Josip pustio i pozvao u svoj dom. Vjerujem da će i vaša srca ovoga Božića biti više od lampica, borova, kuglica i kolača, a vaše srce spremno i otvoreno prenoćište za one koji trebaju vaš osmijeh, dobrotu, nadu i smisao.

S. Marija Pia Tadijanov/bitno.net