Procjene i stručne analize ostavljam nogometnim stručnjacima, estetske analize izbornikovog izgleda ljepšem spolu. Osobno me ovih dana fascinirala uloga hrvatskih sportskih medija koji su kružili oko repke i njihov način izvještavanja.

Odgovornost športskih novinara

Jasno je da unutar postmodernističkog diskursa moderni mediji žive, ne samo od slabe misli i jeftinih priča, nego i od zaborava. Recikliranje jednih te istih vijesti, štancanje površnih analiza i predviđanja u stilu babe Vange naša su svakodnevnica. To posebno vrijedi za športske novinare koji doslovno moraju iz dana u dan raditi tobožnje iscrpne analize za gladnu čitalačku publiku. Olakotna im je okolnost u tome što tiskani mediji završavaju u košu, a online izdanja budu zasipana uvijek novima sadržajima. Otegotna okolnost im je u tome što su sami sebe počeli previše ozbiljno shvaćati. Ako ostavimo postrani glasine da su pojedini naši stručni i vrli novinari podmazani od raznih šefova i menadžera iz sjene, možemo se s pravom pitati – koji je kriterij da se postane sportski novinar? Posebnog obrazovanja ni licence nema, pa ostaje kriterij zainteresiranosti i zeloznosti oko praćenja određenog športa. Naravno, masa njih to izvrsno rade, a posao im je olakšan morem statističkih i drugih informacija i njihovom lakom dostupnošću na Internetu. Neopisiva lakoća kojom slažu taktike, hvale izbornika u slučaju pobjede i grde ga u slučaju poraza, daje im za pravo kazati kako je Niko Kovač čarobnjak i lukavi taktičar ako pobijedimo, a katastrofalan taktičar koji jedini nije vidio da je trebao igrati baš Vukojević, a ne Rakitić na mjestu zadnjeg veznog, da je bolji Eduardo od Jelavića i da nam baš na tom mjestu nedostaje Niko Kranjčar.

No mora se priznati da su uslijed opće euforije i akutne hrvatske zaluđenosti nogometnom reprezentacijom upravo športski novinari pali na testu analitičnosti i objektivnosti. Atmosfera oko reprezentacije je tjednima bila pumpana, a znate ono pravilo balona kad padne u dječje, odnosno, nestručne ruke – previše se napuše, pukne, pa se s njim još dijete jedino može našutavati. Većina ih je potpuno pogriješila u ocjenama oko pojedinih igrača. Tjednima se govorilo o lošoj obrani i maestralnom veznom redu, a ispalo je obrnuto, nije se imalo povjerenja u Perišića i Lovrena i sl. S druge strane, Pranjića je malo tko apostrofirao kao problem prije samog početka SP-a. No ono što je krajnje problematično, to je izostanak bilo kakve ozbiljne analize suparničkih ekipa. Izvještaji o Brazilu svodili su se na njihovu kreativnost i domaćinstvo, o Kamerunu se najviše pisalo kao o nediscipliniranoj momčadi, a o Meksiku kao o ekipi koja je promijenila nekoliko izbornika.

Nedostatak ozbiljnih analiza i medijska hajka

Nigdje, ali nigdje nije bilo ozbiljne analize meksičke igre i opasnosti koja od njih dolazi. Nije to trebalo podastrijeti izborniku i dečkima, nego javnosti. Čitava medijska scena pala je u euforiju, vođena valjda marketinškom logikom da nije dobro biti ptica zlosutnica. I ako se već prigovara izborniku da je dizao euforiju i nogometašima da su primili mastan honorar, opravdano je prozvati i vodeća pera hrvatskog sporta. Zašto primate plaće? Da biste napisali kako je teško igrati u džungli i da meksički vratar navodno ima šest prstiju? U narodu se stvorila euforija jer im treba ispušni ventil zbog teške situacije i nogometaši su bili taj kairos – ujedinili su Hrvatsku, posjetili unesrećene u poplavama, donirali potrebite. Može se reći kako su nogometaši razočarali i nisu se trudili, a ljudi su samo u njih polagali nade. Ali budimo realni, tko je do neba napumpao atmosferu i ljude uvjerio da ćemo Meksiko pregaziti kao plitak potok? U svemu tome nije tragično što smo izgubili u nogometu i što nas je Meksiko prizemljio. Tragično je to što se u Hrvatskoj ljudi mogu radovati još jedino nogometu. A kako je najbolja radost trijezna i razborita radost, ne bi škodilo da je bilo više takvih – trijeznih i razboritih analiza i izvještaja. Pad je utoliko bio bolniji, a triježnjenje nužno.

Kasnija hajka na izbornika Kovača i igrače postala je dno dna sportskog novinarstva – tabloidni naslovi, zaokret za 180 stupnjeva, otvoreno laganje o atmosferi na dočeku. Još u 35. minuti prijenosa Drago Ćosić (čijim se verbalnim bravurama iskreno radujem) govori o savršenoj Kovačevoj taktici, a samo 20-ak minuta kasnije ploča se okreće. U četvrtak, dan nakon povratka repke, počelo je orkestrirano cipelarenje izbornika Kovača u Večernjem listu, od strane sasvim prosječnih ljudi koji sebe nazivaju stručnjacima. Športskim rječnikom, već poslijepodne se taktika poboljšala. Večernjak je prešao na svoju prirodnu, defanzivnu poziciju, a Jutarnji na svoju uobičajenu ofenzivnu. Kovačeve poteze komentirali su odreda treneri koji su napravili iste pogrješke (Barić), oni koji su od Dinama napravili u Ligi prvaka kantu za napucavanje (Čačić i Jurčić). Marionetom ga zovu oni koji su spremni trpjeti Mamićeva ponižavanja u svlačionici i na tiskovnim konferencijama, neiskusnim ga zovu treneri u poznim godinama koji Hajduk ne uspijevaju gurnuti dalje od drugog mjesta u HNL-u (Poklepović), a za iskusnog izbornika pledira trener Čačić koji se odnekud pojavio i postao najsimpatičniji trener Dinama.

Ja – športski komentator i ultravrhunski stručnjak

A budući da se i ovdje pokazalo kako Hrvatska ima preko 4 milijuna nogometnih stručnjaka, dajem si za pravo proglasiti se športskim komentatorom i molim uredništvo portala da me odsad tako i tretira. Moj je stav da se, za početak, treba odmaknuti od uspjeha iz Francuske i pogotovo ne treba od francuske bronce stvarati mitove. Treba se sjetiti kako je nastala ova nerealna atmosfera nepobjedivosti. Kad je Štimac preuzeo reprezentaciju, imperativ je bio plasman u Brazil, a Štimac ga je gotovo ostvario. Loši rezultati protiv Škotske i Belgije i narušena atmosfera u reprezentaciji na kormilo su doveli Niku Kovača koje je izvrsnom partijom izborio plasman u Brazil. Medijski građena aura germanski nastrojenog izbornika koji je kao igrač uvijek ostavljao srce na terenu bila je temelj za euforiju koja se nadograđivala fantastičnim igrama naših reprezentativaca u svojim klubovima u proljetnom dijelu sezone – Modrić, Rakitić, Mandžukić, Olić, Perišić, Lovren,... Odjednom se prestalo govoriti o tome da je uspjeh sam plasman, a pogotovo igranje ma samom otvaranju s Brazilom. Apetiti su postajali sve veći i više se nije previše obraćalo pažnju na protivnike. Kult reprezentacije i momci koji, osim što su dobri nogometaši, humanitarno djeluju i ne izazivaju skandale, jednostavno su povećavali nadu da se može dogurati daleko. Otvaranje i sudačke nepravde također. Nakon svega, čini se da smo se sami upecali u tu euforiju, da su ju površni nogometni stručnjaci hranili, a da je izbornik ipak platio danak svog neiskustva, što će morati priznati. Kao što će neki reprezentativci morati priznati da su bili umorni, da nisu svemoćni ili im noge nisu osigurane kao u klubovima. Doduše, izborniku se mnogo više zamjera distanciran odnos prema medijima nego neiskustvo. Je li u pravu? Ako imamo u vidu gore napisano, vjerojatno jest.

Možda se neće svi sa mnom složiti, ali reći ću: Kovač je napravio dvije taktičke pogreške. Prva je manja – stavljanje Rakitića na krivu poziciju. Druga je puno veća i teže oprostiva – distanciranje od samoprozvanih medijskih stručnjaka za nogomet, koji su pošto poto htjeli krojiti nogometnu momčad. Niko Kovač se ponio poput mladog Ikara koji se, neiskusan u želji za slobodom, vinuo visoko u zrak i zaboravio da su mu krila natopljena voskom. Ikar se sunovratio i poginuo jer nije slušao oca Dedala; za Kovača još nije kasno, da posluša savjete dobronamjernih ljudi i da napravi ravnotežu između iskustvene mudrosti i mladenačkog poleta. U tome mu želimo svu sreću i blagoslov. Želimo mu da i dalje studiozno radi svoj posao, jer sigurno zna da uspjeh ne nastaje preko noći. Baš kao što bi i hrvatski sportski novinari trebali konačno priznati da pobjeda ima mnogo očeva, a poraz je siroče.

Mladen Milić/Laudato.hr