Osvojio je US Open, jedan od četiri najveća svjetska turnira. A nakon osvajanja, uz uobičajeno slavlje, krenulo je svojatanje Marina. Tako je to kada nešto postignete, svi vas hoće uz sebe, to je već dio stare priče. No, Marina to nije zateklo, on se nije dao. On je čvrsto, s obje noge na zemlji, već znao kome pripada i nije se ustručavao to naglas izgovoriti.
Ne mogu kao jedan Hercegovac, Hrvat i katolik ne biti ponosan na to što nas je Marin u takvom svjetlu predstavio na svjetskoj sceni i s ponosom rekao da je jedan od nas. Za razliku od uobičajenih medijskih napuhavanja mnogih priča, Marinova priča zasluženo dobiva prostor i ljudima dolazi do uha.
Javnim zahvaljivanjem Bogu i Gospi on postaje svjedok. Pravi svjedok vjere. Drugačiji od onih koji čekaju da im darovi padnu s neba. On se za svoj uspjeh pomučio. I prošao je sve, baš od trnja do zvijezda. Sport je gledatelju zabava, dnevna doza opuštanja i razonode, ali njemu je sport posao. Njemu je sport kruh koji ga hrani. I zahvaljujući svome trudu i radu postao je jedan od najboljih u svome poslu. Zar nije to ono čemu nas naša vjera uči? Zar nije bježanje od prosjeka prema vrhu svjedočenje vjere jednog katolika?
Nije Marin u svakoj rečenici spominjao vjeru u Boga i zahvaljivao Gospi. I ne treba. On je radio najbolje ono što zna, ono za što misli da ga je Bog stvorio. A kada radite ono što najbolje znati i najviše volite te sve to preporučite u Božji blagoslov, rezultat je neizbježan – i vi postajete pobjednik svoga US Opena.
Moje divljenje prema njemu nije izazvano samo time što je uspio u sportu. Istinski mi se svidjela njegova spremnost na svjedočenje. Njegovo poznavanje toga tko je on i što je on. Pokušavam prenijeti tu situaciju u živote svih nas. Vjerojatno se svima dogodila nekada situacija da smo zanijemili kad smo trebali reći tko smo i što smo. Sjećam se kako me jednom prilikom naljutilo kada se jedna djevojka iz Širokog Brijega u javnosti predstavila da je iz Mostara. Nisam poznavao njezine razloga, ali sam skužio da ona bježi od činjenice tko je i odakle dolazi.
Prije svega budite Kristovi. A onda budite svoji. Kako biste to znali, morate poznavati tko su i odakle su oni čiji ste vi potomci. I ne bježite od toga. Kada vas, iz različitih razloga, počmu svojatati, hoćete li i vi znati reći tko ste i što ste? Hoćete li odati dojam da ste Kristovi, a prije toga hoće li i vaš život otkrivati vas kao Njegove? Ne lupajte se u prsa kao veliki Hrvati i katolici pred istim takvima. Budite pravi vjernici, živi svjedoci vjere, među tisućama različitih.
Tomislav Gašpar/frama-mostar.ba
Foto: Bolji Ljubuški