Došašće je vrijeme duhovnog promišljanja, vrijeme priprave za Božić, vrijeme naše duševne inventure. Priznajmo da smo grješnici i da nam je potrebno oproštenje i obraćenje! Došašće je vrijeme za okajavanje i ispovijedanje grijeha, te otvaranje našega srca Isusu, našemu Spasitelju. Došašće je vrijeme u kojem trebamo učiniti ono što je učinila Linda Marshall, odrekla se grijeha i dvostrukoga života te pristala uz Boga. Rekla je: „Gospodine Bože, ja izabirem Tebe!“ Došašće je vrijeme u kojem trebamo duboko udahnuti te reći: Bože, Tebe sam izabrao, s Tobom želim koračati s Tobom želim koračati u svom životu, s Tobom želim dijeliti svoje dane na zemlji. Došašće je vrijeme u kojem trebamo upitati sebe gdje sam, što sam i kamo vodi moj život? Ako znamo gdje smo, onda blago nama; ako znamo što smo, još više blago nama; ako znamo da naš život vodi u vječnost ali preko križa, onda smo već blaženi.

Vjera nas uči da iza ovoga zemaljskoga života slijedi za sve nas vječni život. Kakav će to biti život…? Blažen s Bogom ili nesretan dalko os njega. Uistinu isplati se razmišljati o toj velikoj istini, jer je u pitanju naša vječna sudbina. Znamo da se Isus kao čovjek rodio pred više od dvije tisuće godina. Došao je kao Spasitelj, pojavio se, progovorio, objavio nam ljubav Božju i pozvao nas da je svi upoznamo. On je i danas živ. A što je s nama? Živi li u nama žarka čežnja i želja za Bogom – Isusom Kristom. Koliko ga volimo i koliko mu se zaista radujemo? Isus se uvijek iznova u nama želi roditi. To nam stalno po prorocima javlja. Stalno kuca na naša vrata, da ga primimo na stan, da ga ugostimo. Da bismo se Bogu radovali, trebamo ga bolje poznavati. On nam se objavljuje u osobi Isusa Krista. Nije mala stvar da Bog dolazi da za nas i s nama bude pravi čovjek kao i mi. A kakvi smo mi?

Treba se uozbiljiti? Kako? U stara vremena Crkva je od svojih vjernika tražila da kroz došašće posebice poste, da se odriču jela i bučnih zabava, da više razmišljaju, mole i čine dobro.

 Današnje evanđelje govori nam o svršetku svijeta, o konačnim događajima i o konačnom dolasku Krista kao suca. Ima li veze između ta dva dolaska Isusova? Kako da ne. Prva je veza ta, što se radi o istoj osobi, isti je Krist, koji se rađa u betlehemskoj štalici i koji će doći na kraju svijeta suditi žive i mrtve. Jednaku budnost, jednaku pozornost zahtijeva od nas i jedan i drugi njegov dolazak.

Svojom pripremom na ovaj njegov dolazak kao Spasitelja više iskazujemo svoje štovanje, ljubav, privrženost prema njemu, nego sa njegovim očekivanjem kao suca. Imajući ga pred očima kao suca, mislimo samo na sebe, kako ćemo proći.
Puni one prave i iskrene ljubavi spremajmo se u Došašću na njegov dolazak. Evanđelje nas zato poziva na budnost.

    Bdijte - to znači ne spavati, ne drijemati dok je dan, ne gubiti vrijeme.
    Bdjeti - to znači biti razborit i realan, pozoran na sve što se oko nas događa, otvoriti oči i promatrati što nam dan donosi, truditi se otkriti i raspoznavati znakove vremena, dobro od zla razlikovati.
    Bdjeti - to konačno znači ostati aktivan, ne skrstiti ruke, boriti se protiv klonulosti ravodušnosti i rezignacije, s vjerom gledati u budućnost, vjerno Bogu služiti, iznad svega ga ljubiti, na braću misliti ...

Budnost je vrlo važna u životu. Ako budemo bdjeli, onda nas sigurno neće iznenaditi Kristov dolazak, pa došao on navečer ili rano ujutro, u pola noći ili pola dana. A biti budan, znači kršćanski živjeti, u svakom trenutku biti spreman pokazati Bogu svoje račune... To je briga za jedan drugi život, vječni, u koji vjerujemo i koji je dragocjeniji od ovoga običnog biološkog života.

Neka nas Došašće potakne na veću budnost, da Gospodina dočekamo kao vjerni sluge, koji ne ljenčare, nego izgrađujući sebe po nauci Spasiteljevoj izgrađuju bolji i ljepši svijet.

Budimo budni u ovo adventsko vrijeme, da nas ne zatekne na spavanju.
Probudimo u svom srcu uspavanu vjeru, da ne bude slabokrvna, pospana, kolebljiva, nagrižena sumnjama. Da ne životari u našoj duši samo kao tradicija, nego da bude izvor života, što daje snagu našoj nutrini, upravlja našim bićem.

- Probudimo volju koja je tako neodlučna, popustljiva, labava. Umom često uviđamo, kak-vi bismo trebali biti, čega bismo se trebali čuvati, ali nas tako sputavaju loše navike, napasti, da nismo kadri učiniti nijedan odlučan korak prema boljemu. Zaustavlja nas i naj-manja prepreka, plaši nas i najneznatniji prigovor, komotnost nam ne da, da uložimo i najmanji napor u svoju nutarnju izgradnju.

- Probudimo se iz pasivnosti. Dosta je onoga pasivnog kršćanstva koje se ograničava samo na to, da ne čini zla. Nisam palio, ni ubijao – to je dosta. A jesi li s time udovoljio zapovijedi ljubavi, najvećoj od svih.
Držiš sebe dobrim mužem, jer ne tučeš svoju ženu. Dobrim ocem, jer ne učiš djecu nikakvom zlu. A da li im posvećuješ dovoljno brige, pozornosti i ljubavi, koliko vemena im posvećuješ i mogu li osjetiti toplinu tvoga srca?

Uza sve to budimo puni nade, sigurne nade da će naš susret s Bogom biti radostan, da će nam sve oprostiti „progledati kroz prste“ radi svoga milosrđa i jer nas voli. Ta nada imat će opravdanje u našem nastojanju da dobrota prevlada u nama.

"Što velim vama, to velim svima: Bdijte!" (Mk 13, 37). Svršetak današnjeg evanđelja, ozbiljno upozorenje Isusovo: Bdjeti ovdje znači biti spreman na susret s Gospodinom i čekati kao što se čeka ljubljena osoba, prijatelj, oslobođenje, spas. Onaj tko je najviše ljubio i to dokazao u betlehemskoj štali i na golgotskom križu, jedini prijatelj, vratit će se da nas odvede u vječni dom. Nije važno kad će doći. Važno je da će doći, a najvažnije je spremno ga dočekati, "bdjeti".

"Što velim vama, to velim svima: Bdijte!" Moramo biti uvijek na straži, vječno spremni da se pogledamo s Gospodinom u oči. Život mora biti očekivanje vječnoga života. Naši računi uvijek uredni, naši kovčezi uvijek spremljeni: da svaki trenutak budemo spremni poći "ususret Gospodinu", jer svaki trenutak može biti taj trenutak ...

Imajmo živu vjeru, probudimo čvrstu nadu, ispunimo se žarkom ljubavlju i budimo Bogu u svemu vjerni, pa se ne bojmo!

Nensi i Patrik

Nensi svjedoči: „Rođena sam u Zagrebu. Cijeli sam život provela u Kanadi, gdje sam upoznala svoga supruga koji je dva puta bio rastavljen. Imao je četvero djece: jedan sin ovisnik o drogi, drugi o alkoholu, kći tri puta razvedena, a tek joj 24 godine. U tom teškom stanju u kojem sam se nalazila, brat mi šalje iz Zagreba Gospine poruke. Čitam ih i one pozivaju na obraćenje i molitvu. Kakvo obraćenje - pa ja sam katolkinja…?! Primila sam sve sakramente… A što je s milostima…?! One su u škrinji, u ormaru…?! Morala bih nešto učiniti od svoga života…!?

Šaljem poruke svome mužu.
„Što ću ja od toga - ja sam poslovan čovjek“, - odgovara mi.
„To je tvoja savjest, rekla sam mu!“

Patrik pripovijeda: Otvaram knjižicu i čitam: „Posljednji put te pozivam da se obratiš“. I čudo se događa. Moje srce pogađa strijela milosti. Plačem kao malo dijete. Ovo je istina. Djeca govore istinu! – rekao sam svojoj ženi. Ja sam živio bez Boga. Moj Bog je bio novac. Moj život je bio katastrofa: rastave, preljubi i drugi grijesi…

Čitam poruke i one postaju moj život… Živim po njima… Počinjem moliti, ići u crkvu. U svojih 30 godina samo dvaput sam bio na sv. Misi – ja, katolik!?

Onda dolazi milosni trenutak moje ispovijedi. Plakao sam opet kao malo dijete kad mi je svećenik davao odriješenje i rekao mi da me Bog voli i da mi sve oprašta. Koje li milosti?! Poslije trideset godina grješnoga stanja, Isus mi sve oprašta. Kako je divno vjerovati, ljubiti i živjeti s Isusom!

Prvotni stav vjernika u Došašću trebala bi biti vjera koja će biti kadra uočiti Gospodinovu nazočnost u sakramentima u svetoj misi i životnom svjedočenju. Došašće je vrijeme vedre nade!

fra Petar Ljubičić