Haag, grad na zapadu Nizozemske. Grad u kojem se nalaze sve važnije nizozemske institucije. Kako izgleda život u tom gradu, a ponajprije kako jedan pravnik može doći do stažiranja na međunarodnom tribunalu u Haagu?

Mlada djevojka iz Ljubuškog, Nives Batista (28) nakon završenog Pravnog fakulteta u Mostaru, provela je 10 mjeseci u Nizozemskoj, stažirajući na međunarodnom tribunalu. Nives se neko izvjesno vrijeme prijavljivala za natječaje u regiji, što nije rezultiralo nekim uspjehom. Specijalni Tribunal za Libanon je jedini nudio stipendije za pripravnike, što je potaklo Nives da aplicira za ovu priliku. Otkrila nam je kako su protekli njeni dani života u ovoj zemlji, i što je sve naučila.

Kako je izgledao put do aplikacije,do stažiranja?

“Prikupljanje same dokumentacije je bilo pomalo zahtjevno jer mi je bilo potrebno brdo papira: diploma i svi njeni prilozi, motivacijsko pismo, pisama preporuke, certifikati za jezik, izvannastavne aktivnosti, volontiranja, zatim liječnička uvjerenja i sve to prevedeno na engleski jezik. Ali kad se jednom počne, sve se lagano posloži samo od sebe i privede se kraju.

Nakon 4 mjeseca, kada sam već polako i počela zaboravljati na poslanu prijavu, dobila sam poziv za rad u Tribunalu u Uredu tužitelja, te obavijest da počinjem za točno 2 tjedna. Emocije su mi bile izmiješane. Osjećala sam straha, uzbuđenja, nervozu, znatiželju, ali na kraju je želja za nekim novim iskustvima, novim ljudima, mjestima i stilom života presudila. Kad god bi me uhvatila nervoza od nepoznatog tješila sam se time da se uvijek mogu spakirati i vratiti kući.
I tako sam se uputila u Nizozemsku koja je trebala biti moj novi dom na razdoblje od četiri mjeseca, a koje se pretvorilo uÂÂ razdoblje od deset mjeseci.“
Selidba u stranu zemlju je dosta riskantan, ali uzbudjiv proces. Zahtijeva prilagodbu, kulturološku, fizičku i psihičku. Zahtijeva da prihvatiš pravila novog mjesta. U Nizozemskoj zbog nepregledne ravnice, glavno prijevozno sredstvo je bicikl. Ono što upada u oči je da su dvotočkaši stari. Objašnjenje glasi: kako su bicikli česta meta kradljivaca, pravilo je da se više novca da za katanac, nego za bicikl. Nives se vrlo lako uklopila i u taj dio života.

“Nizozemska, zemlja 16 000 000 ljudi i 18 000 000 bicikla. Nabavljanje bicikla je bio moj prvi korak prilagođavanju i odmah sam postala ovisna o njemu! Uvijek negdje pedalate: s posla na posao, do centra na kavu, do predgrađa Haaga na najveću tržnicu u Europi po namirnice, svaku drugu večer na salsu. Uklapanje bicikla u svakodnevnicu me je oduševljavalo,non stop sam bila u pokretu i upoznala sam svaki kutak nove sredine. Mislim da bez bicikla doživljaj Nizozemske nije ni približno uzbudljiv kao s njim.“

Njezina prilagodba životu u Haagu je bila lakša, upravo zbog toga što je grad multinacionalan. Ljudi koji su je okruživali, su već prethodno prošli proces prilagodbe, tako da je uvijek nailazila na pomoć i susretljivost.

Kakav je bio program stažiranja, kako je izgledao jedan tvoj radni dan na poslu?

“Radila sam kao pripravnik u tužiteljstvu STL u uredu sa još devetero mladih ljudi koji su dolazili iz svih krajeva svijeta. Odvjetnici su nas uključivali u sve svoje projekte i zadatke su dijelili s nama. Upoznala sam se sa primjenom angloameričkog prava koje nije nimalo slično našem nacionalnom civilnom pravu. U svom radu i pisanju uvijek sam se morala pozivati na presude donesene u SAD-u, Kanadi, Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji ili Australiji. Tako da je spektar pravne prakse s kojom sam se susretala bio širok i raznolik.

Radno vrijeme je bilo jako fleksibilno. Najbitnije je bilo da se zadani projekti odrade u zadanom roku. Tužiteljstvo Specijalnog Tribunala za Libanon je imalo politiku otvorenih vrata, tj. svatko je imao mogućnost bilo kada i bilo kome pokucati na vrata ureda i zatražiti savjet, pomoć i sl. Za vrijeme pauza smo imali organizirane različite aktivnosti, ovisno o interesima pojedinaca: satovi zumbe, pilatesa, joge, zatim teretana, pa satovi jezika: nizozemskog, španjolskog, francuskog i arapskog. Svakodnevnica u Tribunalu je jako utjecala kako na moj profesionalni, tako i na osobni razvoj. Iskreno, bez pretjerivanja, ne znam da li sam vise uživala u svom radnom ili slobodnom vremenu.“

Što je najvažnije što si naučila tijekom svog života u Nizozemskoj?

“Tijekom života u Nizozemskoj sam naučila jako puno, pomalo je i teško izdvojiti jednu stvar zasebno. Najviše od svega mi nedostaje dijeljenjeÂÂ svakodnevnice sa ljudima koji dolaze iz potpuno različitih kultura, sa drugačijim običajima i navikama i koji su na izgled prerazličiti jer baš tada se pronalazite i vežete zbog sličnosti vaših karaktera, želja i snova. Tu se ruše svi mostovi. Stekla sam prijatelje iz različitihÂÂ krajeva svijeta : Francuska, Njemačka, Senegal, Uzbekistan, SAD, Irak, Kina, Kenija, Indija i Libanon. Upoznala sam njihove načine buđenja, druženja, odmora, slavljenja praznika, vjenčanja i svih ostalih običaja do najsitnijih detalja. Dijelimo različitosti, a slavimo sličnosti je nešto što sam doživjela i shvatila u punom smislu te izreke.“

Vrlo lako smo u tijeku razgovora, zaključili da je za Nives život u Haagu bilo jedno predivno iskustvo, gdje je upoznala ljude sa različitih dijelova svijeta i stekla edukativno radno iskustvo. Što i glasi za jednu od prednosti Nizozemske, multikulturalnost. Za nju ova zemlja pruža mogućnost napredovanja u skladu individualnih sposobnosti.

Što preporučuješ mladima u BiH za svoje daljnje nadograđivanje, izvan formalnog obrazovanja?

“Putujte, prelazite mostove, nemojte se bojati nepoznatog jer koliko god jedno iskustvo bilo dobro ili loše ipak je vrijedna lekcija. Naučite više cijeniti i primjećivati ljepote svoje zemlje i zanimljivosti svoje kulture. Doslovno postanete turist u svojoj zemlji i sve vas oduševljava više nego prije. Kroz upoznavanje drugih kultura naučite neke stvari raditi na drugačiji način, kroz sva ta iskustva još malo bolje upoznate sebe i otkrijete da u neke stvari stvarno vjerujete dok su ostale samo kulturno nasljeđe društva u kojem ste odrasli.“

Nives trenutno odrađuje pripravnički staž u svom gradu Ljubuškom, i daljnji cilj je položiti pravosudni ispit za godinu dana. Kako nam je rekla u razgovoru, život je nepredvidiv koji sa sobom nosi mnogo prilika. Tako da je otvorena za sve opcije, neku novu nepoznatu destinaciju, a možda i ostane još neko vrijeme u sigurnosti svog doma. U svakom slučaju, mi joj želimo puno sreće.

Dalila Osmić/Hocu.ba