Ispiši ovu stranicu
Subota, 01 Veljača 2014 18:11

Nemoj me ubiti, majko!

Napisao/la 
"Nemoj me ubiti, majko!" "Nemoj me ubiti, majko!"

Prve nedjelje u veljači obilježavamo Dan života. Njegov je cilj poticati na poštivanje, njegovanje, zaštitu i potporu svakom ljudskom životu: od začeća do prirodne smrti. Ako je ovo tek tema naših pisama, dokumenata i sastanaka, onda je promašena, jer život najbolje razumiju, a onda ga i svjedoče oni koji se za njega bore, "plaćaju" ga i brane životno. I tek kad bude dirljiv, govor o životu postaje uvjerljiv. Zašto nemamo hrabrosti stvarno braniti život?

Poruke koje (ne) dotiču srce

Svaka čast inicijativama koje žele afirmirati temu očuvanja života i njegova dostojanstva. No, je li stvoren samo privid da se sve više pišu poruke radi poruka? Možda je to stvar subjektivne prezahtjevnosti, no ipak bih očekivala životnije riječi uz Dan života. I ljudi Crkve trebali bi osjetiti umor vjernika od neprestanog obračuna s dnevnom politikom, sustavnom nebrigom vlasti za obitelji, supružnike i djecu. Naravno, nećemo se liječiti patetikom niti romantikom, nego prihvaćanjem stvarnosti. Ali ta stvarnost nije samo čisti zbroj nemilosrdnih činjenica. Dok su "ogromne sile i sredstva velikom upornošću i arogancijom upregnute u borbu protiv života" (Mons. Valter Župan, Poruka za Dan života 2014.), ključno pitanje ostaje kako pokrenuti jezgru života da osjeti želju za njim? Kada ćemo se vratiti kolijevci života – ženi i muškarcu, bračnom paru? Socijalni čimbenici, ekonomska sigurnost i obrazovanost prozirna su isprika za odgodu rađanja. Ondje gdje srce gori za novi život nitko ne može postaviti granice, zar ne? Međutim, govora o tome žaru sve je manje. Osjećaju ga (tek) supružnici koji vape za djetetom, a taj dar im je uskraćen (najčešće zbog neplodnosti). Osjećaju ga i majke koje su ubile vlastitu djecu (pobačaj), i nastavile živjeti noseći u sebi prazninu i krik svoga malog anđela.

Nemojte šutjeti!

I parovi koji se bore s neplodnošću, kao i žene koje su učinile pobačaj, često me mole: "Prenesite naše priče drugima. Nemojte šutjeti!" A radi se o potresnim stvarnim događajima koji su obilježili život za sva vremena. Ne mogu zaboraviti jecajuće glasove slušateljica koje na spomen riječi pobačaj nazovu i imaju potrebu ispričati što su učinile prije pet, deset ili više godina. Ogorčene su što su bile kukavice, ali i što u svojoj okolini nisu imale dovoljno upornih ljudi da ih spriječe u monstruoznom činu za kojega, kasnije su shvatile, nije bilo opravdanja. I bez obzira što su taj grijeh ispovijedile, on ih neprestano prati i uvijek ga iznova spominju. U postupku oporavka prolaze faze imenovanja toga djeteta, „slave“ njegove rođendane, razgovaraju s njim kao s duhovnim bićem moleći za oprost. I iako im Bog oprašta, one teško praštaju same sebi. Žene koje su učinile pobačaj robinje su vlastitoga djela, i to najčešće cijeli život. Neke toga nisu niti svjesne, no osjećaj krivnje zbog ubojstva vlastitog djeteta kad-tad dolazi na naplatu. Svatko tko želi ubiti začeto dijete zapravo je kukavica koja ne može podnijeti moć života i, strepeći pred njegovom snagom, poseže za najokrutnijim činom koji ujedno postaje i ubojstvo i (duhovno, emotivno, psihičko) samoubojstvo.

Zašto nema hrabrosti?

Brojne teme iz dana u dan okupiraju hrvatsku javnost, samo nikako da se dogodi ozbiljna rasprava o ubojstvima začete djece – pobačaju. U lipnju 2011. krčki biskup Valter  Župan, kao predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj otvorio je "Pandorinu kutiju" pred papom Benediktom XVI. na zagrebačkom Hipodromu govoreći: "Imamo pravo i želimo da oni koji nama upravljaju promiču život i da se konačno revidira zakon iz nekih, željeli bismo vjerovati, prošlih vremena o prekidu ljudskog života, i da se ne naziva napretkom ono što vodi u smrt." Međutim, nakon toga do danas nema nikakvih pomaka. Karitasove kuće pomažu koliko mogu kako bi zaštitile djevojke i žene koje su odustale od pobačaja i sklonile se k njima želeći spasiti život začetog djeteta. I p. Marko Glogović koji je kod nas postao najpoznatiji upravo po zaštiti majki i nerođene djece također zaslužuje iskrene čestitke. Mnogi mu se dive, ali je malo (ili nimalo) onih koji imaju hrabrosti biti kao on.

(Samo) pokušaj?

Primalja u Kninskoj bolnici Jaga Stojak prošlog nas je ljeta vratila toj temi, ali pod drugim vidom – prizivom savjesti. Odbijajući sudjelovati u pobačajima, pokazala je koliko je ubojstvo začetog djeteta potresan događaj, štoviše zločin. Ako tuđa savjest reagira na pobačaj neke treće osobe, kako bi tek trebala vrisnuti savjest majke koja ga čini? Ovu je temu, dajući Jagi potporu, otvorio i zadarski nadbiskup Želimir Puljić u jednoj od svojih propovijedi: "Očekujemo da naši narodni predstavnici u Saboru konačno revidiraju zakon koji je izglasan još za vrijeme komunizma 1978. Budući da taj zakon nema respekta pred tajnom života, društvo koje podržava i prakticira te zakone koji nemaju respekta, ne može se nadati boljoj i sretnijoj budućnosti." To zapravo samo znači da predstavnici vlasti, koji imaju mogućnost zakonskim putem zaustaviti ubojstvo začete djece, kad to ne čine zapravo "varaju" vlastiti narod da im je stalo do života i djece. Zašto nitko nema hrabrosti reći stop takvim ubojstvima? Dobro je da biskupi reagiraju, podignu glas. Već su navikli da ih vlast ignorira u vrijednosnim pitanjima, ali to ih ne bi trebalo obeshrabriti. Međutim, puno snažniju uvjerljivost o vrijednosti života mogu dati oni kroz koje život prolazi, koji ga s nestrpljenjem iščekuju, rađaju, podižu na noge, odgajaju. Usuđujem se stoga preložiti Inicijativi „U ime obitelji“ da se kloni politike i dvosmislenih govora, te nastavi na tragu kojim je krenula kada je potaknula referendum o braku. Sljedeće referendumsko pitanje moglo bi biti pobačaj – jeste li ZA život začete djece (da ne postavimo pitanje u negativnom obliku: npr. jeste li protiv pobačaja?).

Uključiti ranjene žene

U promicanje dara života svakako treba uključiti i žene koje čeznu za majčinstvom, jer one najdublje shvaćaju tu želju. Takve inicijative za njih mogu biti ljekovite, a drugima možda i poticaj. Mudro bi bilo uključiti i one koje su pobacile. Neka to čine u ime ubijene djece, da im se barem na taj način oduže i daju da druga začeta djeca žive. Malo koji političar može iznjedriti žar i angažman kakav može ranjena žena, zar ne? Kad bi se u hrvatskoj javnosti otvorilo ovo pitanje, sigurno ne bi izostale liberalne struje koje bi nastavile svoju kampanju lažnog ženinog prava da, u ime svoje „ugode“, ubije začeto dijete. No, iskustva iz svijeta pokazuju da ima hrabrih modernih ljudi za koje život nije staromodna priča, nego najveća vrijednost koja je povjerena čovječanstvu. Čitala sam nedavno jedno svjedočanstvo koje je pisao mladić o svojoj majci, o vremenu njezine mladosti kada ga je željela pobaciti. I već je krenula na put s tom namjerom kad se slučajno do nje u autobusu našao suputnik koji je čitao encikliku pape Ivana Pavla II. „Evanđelje života.“ I njih dvoje u dugom putu raspravljali su o pobačaju da bi, na cilju, mlada majka odlučila zadržati dijete. Nakon dvadesetak godina taj predivan sin krenuo je putem svećeništva zahvalan Bogu za majčinu hrabrost da ga rodi unatoč svima koji su bili protiv. I ima jednu želju – majku odvesti na grob bl. Ivana Pavla II.

Prosvjedi i papa

Španjolska se ne stidi javno podići glas „Da, za život!“ kako bi dala podršku vladi desnog centra u namjeri da ukine pravo na pobačaj. I Francuska je uporna sa svojim „Maršem za život“ koji organizira već dugi niz godina vezano uz obljetnicu Zakona kojim je legaliziran pobačaj 1975. godine. "Pobačaj nije banalna stvar nakon koje žena ostaje nepovrijeđena, to nije puko odstranjivanje nakupine stanica. Trudna žena dobro zna da nosi ljudski život u začetku“, naglasili su francuski biskupi na svojem jesenskom zasjedanju dajući ujedno do znanja da shvaćaju i žrtve koje nastavljaju živjeti s ranom pobačja: „Mi se ne možemo praviti da ne čujemo i da nismo svjedoci patnje žena koje su učinile pobačaj, o čemu neke od njih progovore tek mnogo kasnije. A jedna od naših osnovnih zadaća jest čuti vapaj onih koji pate." Upravo se Francuzima ovih dana obratio papa Franjo podržavajući ih u „Maršu za život“ koji se protivi vladinoj politici za pobačaj. Sudionike je pozvao da prate tu važnu temu. U rujnu je Sveti Otac katoličke ginekologe podsjetio da „svako dijete osuđeno na pobačaj ima Gospodinovo lice. Svako nerođeno dijete, nepravedno osuđeno da bude pobačeno, ima lice Isusa Krista, ima lice Gospodina koji je već prije rođenja, i poslije, tek što je bio rođen, iskusio odbacivanje svijeta.“ Ima li Crkva u Hrvatskoj dovoljno hrabrosti uživjeti se u dramu koju ubojstvo začetog djeteta sa sobom nosi? I, da, Crkva – to nisu samo biskupi i svećenici, već svi mi krštenici. Hijerarhija neće razumijeti pustinju koju u ljudskim srcima ostavlja pobačaj ako ćemo mi o tome šutjeti i dopustiti da kraj nas, u tamnici duše žive žene i muškarci, robinje i robovi vlastitih čina. Za iskorak je potrebno samo malo ljubavi i ljudskosti, i puno ohrabrenja.

"Nemoj me ubiti, majko!"

Drama koja se događa u utrobi majke koja stoji pred odlukom za pobačaj može se sažeti u stihove ove pjesme:

Nemoj me ubit majko
Pod srcem tvojim sam se skrila
Posteljica ugodna mi meka
srce čujem kako kuca
Ja sam živa...
Nemoj me ubit majko,
sićušna sam da se branim,
nedužna sam, nisam kriva,
zašto život da mi kratiš kad si mi ga poklonila?
Ja sam čovjek, dušu imam.
Postat ćeš ubojica, kriva za krv nedužnoga.
Nikad nećeš imat mira.
Nemoj me ubit majko, zamisao zlu odagnaj, ljubav majčinsku probudi...
počašćena, ponosna budi.
Nemoj me ubit majko
Nevino te čedo moli
Pusti me rastem i rođenje da doživim
Da te gledam i da ti se divim.

Ovakvi stihovi ne ostavljaju nas ravnodušnima, zar ne?

T. P./laudato.hr