Ne mogu reći da sam čovjek koji u sebi nema loših strana, ali mržnja me umara i ne mogu mrziti duže od minute. Nevjerojatno mi je da mržnja može trajati godinama ili stoljećima, a grozim se svakog nasilja. Imao sam ideju da nađem riječ koja bi obuhvatila te moje stavove.
Zapravo, ta riječ – tolerancija – godinama je prolazila mimo mene, iako je dosta rabimo u UNICEF-u i često se pozivamo na nju. Tek sam naknadno shvatio da u Dalmaciji imamo inačicu tolerancije – tolerancu – koja se kod nas koristi još i kao osjećaj za mjeru. A osjećaj za mjeru je isto jedna ljudska osobina koju čovjeka, kad je nađe, drži na životu, kao i ljude oko njega. Ima puno ljudi koji su izuzetno inteligentni, ali ih pregazi pohlepa, a lako se i jedna boca pića pretvori u tri. Za sve te ljude imamo običaj reći da nemaju tolerancu. Meni se ponekad čini da ne živim realan život, baš zbog te svoje publike koja ni na najvećim koncertima ne radi nikakve incidente. I to ne samo na koncertu nego ni oko dvorana ili trgova gdje sviramo. A dolazi po nekoliko tisuća auta i svi smo nervozni. Zato mi se činilo da je to što imam sa svojom publikom toliko dobro da bi imalo smisla uvjeriti druge da probaju malo te tolerance. Dobar je to osjećaj, a sve je oprostivo osim nasilja. Užasavam se ubojstava zbog parkirnog mjesta ili nekoliko stotina kuna u kladionici, a to više nisu izdvojeni slučajevi.
Kao da se naš neki mačo mentalitet spojio s nasiljem iz kompjuterskih igara. U mom djetinjstvu vrhunac ‘nasilja’ bio je kad Mate Parlov nokautira onog Meksikanca pa ga poslije zagrli, digne s poda i pozove na ljetovanje.
Kad se ćovjek poželi dopasti svima, čovjek se neće dopasti nikome.
- Moj životni stav je kao kompas, sa orijentacijom na Vjeru, Obitelj, rodnu grudu. Gdje god idem, koliko god vremena prolazilo, on, naprimjer, figurativno uvijek pokazuje na sjever. Svašta se rotira kad čovjek ide kroz šumu, ali bitno je zadržati pravac. Recimo, lijepo je poštovati tradiciju ako ta tradicija nije sama sebi svrha. I sve mogu prihvatiti, ali ne mogu shvatiti da netko ljubav prema nečemu svome pretače u mržnju prema drugome. To nikako ne mogu prihvatiti. Veliki trebaju biti popustljivi. Tako je s ocem i djetetom, tako je s većinom i manjinom u nekoj zemlji.
Svašta sam prolazio, ne mogu u svim svojim postupcima sebe prepoznati, to je takav entuzijazam da graniči s fanatizmom. Kad bismo nosili snimke, imao bih kartu za vlak za Zagreb i vratiti se doma i to je bilo to. A kad nas nisu mogli primiti isti dan, već za tri dana, onda smo u haustoru na zadnjem katu na otirač za noge stavili karton i spavali na tome na minus 10, minus 15 stupnjeva. To nam je bio hotel. Nismo imali ništa, potpuni debakl, glad, žeđ, oskudica, nismo imali gdje spavati, ali uvijek sam imao stav – znam što radim i ne možete me uspjeti lako zavesti.
medjugorje-info.com