Pokušah u mislima oživjeti scene iz prošlog vremena koje mi ispripovijeda djed.
Vjetar mi poče pričati kroz pukotine oronulog zida slamarice:                                                          

Čuje se svirala usamljenog pastira, pomiješana s tutnjem stapa i pjesmom stopanjice.
Širi se miris surutke i mlaćanice i kukuruzova kruva u naćvan nakuvanog, a na siniji komad ječmene pogače. Na srid kuće ognjište,  a u lugu skriveno zaprećano jaje - dičija smicalica najmlađem kažnjeniku koji  bude stica  vatru: kad jaje pukne bit će sritan što još ima  oči!
Lisa, spretno  ispletena, s nje  vise komaštre, na njima bakreni kotlić pun varenike. Sač u kutu čeka vridne ruke, a ožag, maše i pala do njega položene i sadžak crn od plamenih jezika.

Na zidu dolap za čanjak i drvene kašike.
Za sinijon složene ćemlije i didov tronožac.
Iz ambara stopanjica vadi repačon brašno za puru s lučenicon za težački  ručak.   
Žuljevitim, grubim rukama prosijava brašno.
Na glavi joj šudar, a ispod njega viri vinac debeli pletenica.
Bili se košulja, ispod nje košuljak sa šarenim zašaknicama.
Jačerma, od crne vune otkana, štiti leđa od brimena i užeta.
Kotula cigovana sa čipkom, pokriva je svilena kecelja s nutarnjim džepom napuvanim od kocke šećera, komadića ćuptera i suve smokve svezane u rupcu.
Na nogama joj čarape s podvezom, terluci i opanci.
Opanci kljunaši od kože sa ubiljenom oputom privezani obuvačom.
O vratu joj jedini ukras crni đerdan, a dukati u baulu spremljeni za nediljne mise.

Did u dvorištu nakrivija  fes na  glavi i otkiva staru kosu jednoličnim udarcima čekića. Na  njemu modrače s gajtanom urešene, a opanci od najbolje kože načinjeni. Zareva magare kod letve pod teškim tovarom od  dva burila vode i u trešelju kopilan u pelenjku, a bucet o samaru okačen. Vjetar pronosi lagani šum. To ne šumori lišće, već se njišu koke suvog duvana pažljivo okačene i raspoređene  na  tavanu iznad lise, čekaju prvu jugovinu da se iz skrivenog tunela izvuče avan i krišom nakrižaju prvi kilogrami duvana kako bi se zaradila koja para za mnogobrojnu dicu.
Gega se uprćena neva pod teškim brimenom drva za večernju vatru, za kojom će biti silo i pričat će se o škriparima i žandarima, o ljudini koji privari žandare pa pronese i proda pune krošnje duvana, o vilama i vukodlacima.
Dica bi šćućurena u kutu gušila kašalj da se stariji ne sjete da imaju slušatelje kojima ništa ne promiče, pa ni bukara s vinom odložena nakon što je obišla krug oko ognjišta.
Pjesma, ganga i zvuk gusala bi prigušeno odjekivao selom.

U krošnji zapjeva slavuj.
Otvorih oči i čarolija nesta.
Sunce je nestajalo za brijegom, a ja pretrnuh jer proteče mnogo vremena
od kad sam tu.
Požurih i poželjeh se vratiti u prošlost jer tada minute ne značiše ništa, a vrijeme je bilo bogatstvo kojeg svi imadoše na pretek.

Dražana Šimović/Radisici.ba