Srasla stara kula s hercegovačkim kamenom! Gotovo je neprimjetna. Pa ipak, njezine konture, što se naziru, strše poput nijemih svjedoka o prohujalim stoljećima. Kao i sve u ovoj ponosnoj zemlji hercegovoj, i povijest je nekako tajanstvena, škrto čuvana u svojim kamenim škriljcima. Ni bure niti ljetne omare ne mogu prikriti tu tajanstvenost, gordu i ponositu, upijenu u tvrdi hercegovački kamen. Jedino će vam ljudi iz doline što se razastrla podno ovog starog grada pričati o njemu, njegovim tajnama i njegovoj povijesti. I opet s ponosom. Niti jedan grad, čini se, nema tako zanimljivu priču o svom nastanku. Legenda kaže da je stari herceg Stjepan Kosača, sklon brakolomstvu, o čemu svjedoče i njegova tri braka, i nevjeri svojim zakonitim ženama često ljubovao s drugim ženama, pa tako jednoj svojoj ljubavnici-ljubuši podiže grad kako bi se mogao s njom sastajati. Grad tako i dobi ime Ljubuški. Drugi pak kažu kako se ta ljubavnica i zvala Ljubuša. Kako god bilo, ova egzotična priča dodatno boji tajanstvenu notu i romantičnost ovoga grada.

Ono što povijest bilježi o ovome gradu nije nimalo zakriljeno. Dapače, Ljubuški od svoga prvog spomena slovi kao važan politički centar srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, i kao takav bio je uz Blagaj najvažniji hercegov grad. O tomu svjedoče i burna politička i vojna prelamanja iz sredine 15. stoljeća. Kada se herceg zavadio i zaratio sa svojim sinom Vladislavom, što nije bio rijedak slučaj, Ljubuški zasja u povijesnim izvorima. Vladislav je te 1452. godine zauzeo Blagaj, a otac mu se Stefan zatvori u tvrdi Ljubuški. Uz pobunjenog sina stade i majka Jelena, zasigurno povrijeđena muževim nevjerstvom i željna osvete. Pobunjenici doskora zauzeše sve hercegove gradove izuzev Ljubuškog. …et ha preso Blagay e tutta la contrada de Chelmo excepto Ljubuschi… Kasnije će Vladislav zauzeti i ovaj grad. Samo dvije godine kasnije, 1454, u Ljubuškom je osnovan franjevački samostan, iako se mjesna crkva spominje deset godina ranije, kada Dubrovčani daruju ljubušku crkvu, ne navodeći kome je posvećena. Kasniji će franjevački i osmanski dokumenti iz 16. i 17. stoljeća govoriti o ruševinama crkava Sv. Katarine i Sv. Ante u Ljubuškom.

Ljubuški se spominje i u vrijeme prvog dolaska bosanskog kralja Stjepana Tomaša u Hum kao moguće mjesto kraljeva boravka. Ipak, nije ostalo zabilježeno gdje je kralj, pošto je krenuo iz Blata, boravio nakon prelaska na desnu obalu Neretve.

Sam Ljubuški resio se masivnom četverokutnom kulom, zvanom herceguša. Jednako tvrde zidine završavale su obrambenim zupcima. Kao takav, grad je slovio kao jak obrambeni objekt. Hercegović Vladislav, koji će zbog sukoba s ocem sam dovesti Osmanlije u Hercegovinu, kasnije će voditi njezino oslobađanje. Samo nekoliko dana po odlasku sultana iz Bosne započelo je oslobađanje Hercegovine. Vladislav će 18. srpnja 1463. godine javiti svoj veliki uspjeh - oslobađanje Ljubuškog. U osmanske ruke ovaj tvrdi grad ponovno je pao između 1468. i 1477. Osmanlije su od njega učinile pograničnu utvrdu, pojačavši je novim zidinama i dvjema kulama. U vakufnami Nesuh-age Vučjakovića iz 1565. Ljubuški se spominje kao tvrđava - k'ala. U potpunosti je napušten 1835. godine i prepušten zubu vremena.

I danas stari grad Ljubuški odiše svojom tajanstvenom srednjovjekovnom prošlosti. Tvrdi zidovi, načeti potresom iz prošloga stoljeća, zakleto šute skrivajući ljubavne tajne svoga drevnog gospodara-hercega Stjepana Kosače.

svijetlorijeci.ba