->Mexico. Kad bi me prije par mjeseci netko pitao što je za mene Mexico, rekla bi Esmeralda, Jose Armando i tekila. Isto kao što sam mislila da će mi moje znanje španjolskog jezika iz sapunica biti dovoljno za pronaći posao, te za postizanje uspješne komunikacije s „Meksićima“. 

Te quiero - 0 bodova, mi destino eres tu-0 bodova, asesino-0 bodova, no pudeo mas, eh, to iskoristim na poslu kad imam posla preko glave… Escucha me - jučer u supermarketu frajerica mi je htjela „maznuti“ 10 pesosa, escucha me, i prijeteći položaj ruke kako bi mogla dobiti batine - vratila mi je 10 pesosa. Estoy embarazada- jezik prigrizla Ive, ali često to kažem taksistima u vožnji jer prebro voze. „Lipi nas taksist Irvać“.  Hola i como estas, nećemo „pikat'“.

Moj let za Meksiko bio je: Zagreb – Amsterdam - Mexico. Prije ukrcaja u Amsterdamu, policajac koji mi je pregledavao torbu, pogledao me i rekao kao iz topa: „Života ti, evo sve, ali kud' baš u Meksiko“? Jao, Bože, pa kakvo je to pitanje. Idem postati nova Esmeralda odgovorih policajcu, a on mi zaželi sretan put!

Pazi s kim pričaš, sjedaš, da te ne otmu, jesi gledala onaj film  96 sati... Moj brat ga je čudno gledao tako da se u jednom trenutku i protivio mom odlasku u ovu začinjenu zemlju. Ako čitate vijesti vezane za Meksiko - naći ćete većinom objave o ubojstvima narkokartela… P. S. naišli smo na članak iz 2008. u kojem piše kako Goran Milić svog sina u Meksiku nigdje ne pušta bez pratnje. Ako čovjek, koji je obišao čitav svijet, svog sina pazi u Meksiku, onda je stvarno opasno. A od 2008. do danas, dosta je narkokartela palo ili se međusobno poubijalo tako da je zemlja koliko - toliko postala sigurnija. No, moji tako ne misle. Kako god, neće grom u koprive! Čim sam pristigla, potražila sam taksi za Santu Fe kvart u kojem živi otprilike jedan Split. Iza mene je bio dečko koji je također uzeo taksi za Santu Fe. Krenuli smo pričati, pitao me gdje idem, ja odgovaram u Santu Fe. Oh, kaže on, pa mogli smo zajedno „podijeliti“ taksi. Razmišljam si ja - „Pajdo moj nisi ti gledo 96 sati, a bome ni moj ćaća nije Liam Neeson, a i borilačke skills mu nisu jača strana. Živio ti meni!

Punih sat i pol mi je trebalo do stana, tj. kao od moje kuće do Mostara i nazad, za samo 300 pesosa. To je oko 150 kn, ali ako se sjetim kako je meni Irvać, naš najeftiniji taksist naplaćivao prijevoz Ljubuški -Mostar 50 KM,  onda je, bome, ovo doista jeftino. Ili je mene Irvać „pravo preveslao“.

Vrijeme mog dolaska bilo je oko Dana mrtvih (Dia de los Muertos), a u gradu me dočekao pravi kaos. Taj blagdan za njih ima veliko značenje i koliko sam uspjela doživjeti slave ga više nego sam Božić. Meksikanci smrt doista veličaju, a ispred svakog kipa Djevice Marije naći ćete uz cvijeće i svijeće, kruh ili kolače. Obično se za ovaj blagdan priprema Pan de Muerto (slatki kruh) kojeg stavljaju na grobove svojih preminulih. Vjeruju kako se ta dva dana mrtvi vraćaju među žive kako bi s njima pili, jeli i veselili se. Zempasuchil (posebna vrsta nevena) i svijeće koji su neizostavni na grobovima vode duše doma svojim voljenima. Grad je bio pun štandova s „džidžama“ kao kod nas za blagdan Sv. Ante, a ljudi su se maškarali kao u Insideu za maškare. Eto, tako sam ja dozivila Dia de los Muertos.

Jutro nakon vriske po gradu, šok! Lice mi se napuhalo, a koža popucala. Možda je fekt dia de los Muertos? Nisam imala pojma, ali grad je na 2300 metara nadmorske visine, moj kvart je na 2800 + kontaminiranost zraka, i eto problema. Tijelo je moralo reagirati jer je naučilo na friški i zdravi hercegovački zrak. Nije znalo što će od muke, pa se napuhalo!

Sljedećih par dana obišla sam grad uzduž i poprijeko, naravno u dijelovima grada gdje ste sigurni. U neke četvrti jednostavno ne smijete ni ući. Tako barem kažu, a mi svjetlije puti smo im uvijek na tapeti. Kao. Tako pričaju po selu. Bila mi je čak i smiješna činjenica da je mojih 173 cm njima jako visoko. Ajme, kako si visoka! Svaštatiće. Ako želiš upaliti svjetlo možeš ga komotno guzovima upalit. Ovdje nemojte ići u potragu za momcima (čast izuzetcima), osim ako vam je slatko kako su nekoć izgledali Bernie & Slavica.

Što se tiče grada kao grada, od svih kvartova najviše me oduševio Polanco, starija moderna četvrt puna lijepih restorana i klubova. Ako hoćete fino jesti, ali i fino potrošiti, onda idete u Polanco. Condesa je kvart do Polanca s pristupačnijim cijenama noćnog života. Tamo živi jako puno mladih posebno Europljana koji rade u Mexico Citiyu. Tu sam išla na svoj prvi tečaj salse i smijala se sama sebi. Europljani generalno (čast izuzetcima) izgledaju kao roboti kad plešu salsu. Ni moje osnovno znanje folklora mi nije pomoglo da uhvatim ritam. I tako sam ja naučila plesati salsu.

Jedan od mojih „Wow“ trenutaka bio je kad sam išla u Coyoacan, južnu četvrt u gradu, kako bi posjetila Fridin muzej. Na kraju je bila tolika gužva i red, kao u Maksimiru za prvi Maj, tako da sam jednostavno odustala. Nije bilo drugog izbora, nego prošetati po kvartu, i pojesti štogod. Meksički kukuruz nije kao onaj naš na plažama Makarske rivijere, ali zato su im churrosi prava poslastica. Prva asocijacija bila mi je da su to tulumbe, samo churosi imaju rupu i punjeni su najčešće karameliziranim mlijekom. Churros je inače španjolska slastica, ali od vremena Cortesa postala je i meksička.

Ah, da se vratim na Wow trenutak. Onaj trenutak kad ugledaš lika u Džekinom dresu. Mobitel iz džepa i slikaj. Štrok, štrok! Odmah na Fejs i Instagram. Ajme, koja sreća! Kao da je to stvarno bio Džeko! Jednostavno to je tako, kada si daleko od kuće. Ipak je Džeko dijamant!

Moj prvi izlazak u Meksiku bio je s mojim prijateljem iz Zagreba koji je ovdje došao na godišnji prije dvije godine, u ta dva tjedna godišnjeg dobio posao i ostao. U Marinovom slučaju, američki san je ništa naspram meksičkog. Sljedeće godine se ženi, za Meksikanku naravno. Čim smo se našli kaže meni Marino: E, idemo kod Dragana! Kojeg Dragana? Ma jednog našeg ima tamo restoran u centru… I tako mi otiđosmo  kod Dragana, čovjek zapravo ima trattoriu točno kod kipa zlatnog anđela koji je neizostavan kadar u svim sapunicama. El Angel je inače spomenik koji slavi rat u borbi za neovisnost Meksika1810. g. (da ne bi bilo da nisam ništa korisno napisala).

Mala trattoria, krcata Balkancima. Dragan, Marino, ja, Vanja i Nikola za jednim stolom, drugi stol dvoje domaćih, treći stol dva profesora jedan s Visa drugi iz Zagreba, jedna Meksikanka i bakica koja ima 82 godine i koja se upravo iz Zagreba preselila u Meksiko. Livin la vida loca. Respect, bako! I tako smo si mi malo popili, što ćemo drugo i raditi. Marino je rekao da mu nedostaje naša glazba, pa je puštao malo Olivera, malo neke hard core cajke. Ne rado priznajem, ali taj zvuk u tom trenutku mi je točno odgovarao. Valjda je to tako, kada si daleko od kuće.

Također sam i doznala zanimljivu informaciju. Svake se godine kod El Angela održava dvotjedna manifestacija, gdje sve države svijeta prodaju svoje autohtone proizvode i na taj način promoviraju svoju zemlju. Neki lik koji je par godina radio za Cro štandom prodavao je dva zrna cedevite razmućena sa 3 dcl vode, te tri kapi američkog vina razmućenog vodom nazivajući to našom bevandom. Užasno me to rasrdilo, tako da si za ovu godinu planiram pridobiti jedan od štandova ili Cro ili BiH, a svi vi koji ovo čitate, i koji želite pridonijeti promociji svojim kobasicama & čvarcima, rakijama, suhim smokvama i škijom, javite se! Poštarina nije skupa, a pare iđu pola pola! :)

Do sljedećeg tipkanja!

Love, Esmer ups Ivana