Treba se kloniti grijeha zavisti

Apostol kaže: Nitko ne može reći »Gospodin Isus« osim u Duhu Svetomu (1Kor 12, 3) i: Nitko da čini dobro, nijednoga nema (Rim 3, 12). Koji god, dakle, zavidi svom bratu na dobru što ga Gospodin govori i čini u njemu, pada u grijeh svetogrđa jer zavidi samom Svevišnjemu (usp. Mt 20, 15) koji govori i čini svako dobro.
sv. Franjo

Postoje osobe koje nas snažno privuku svojom autentičnošću i originalnošću. Sveti Franjo zasigurno je jedna od takvih osoba. Paradoks je da je njemu napisano toliko toga, tolike knjige, tolike rasprave, toliki eseji i još štošta, a on sam govorio je jako malo, još manje pisao. Ipak, u onome što je napisao krije se veliko blago i dubina. Nije ta dubina od ljudske mudrosti, nego dubina Božje blizine.

U osmoj Opomeni sveti nam Otac govori o grijehu zavisti. Taj grijeh, koji se nalazi u korijenu svakog drugog grijeha, danas kao da i ne postoji, o njemu se malo govori pa i u našim crkvenim i redovničkim krugovima. Živimo u svijetu koji priznaje samo uspjeh. Ona pjesma Svijet voli pobjednike možda ponajbolje opisuje mentalitet društva u kojem živimo i, htjeli ili ne htjeli, mi primamo u sebe ponešto od tog mentaliteta i na neki način postajemo i sami određeni mentalitetom pobjednika. Da se mi razumijemo, nema ništa lošega u tome da budemo vrhunski. Svijet treba vrhunske liječnike, profesore, službenike, radnike, svećenike…, ali u Božjim očima mi nismo vrijedni zato što znamo nekoliko stranih jezika ili što znamo napamet citirati filozofe i teologe, nego jednostavno zato što smo njegova ljubljena djeca.

Kada bismo mi osjećali da nas Bog ljubi, nikada ne bismo griješili protiv njega. Mi znamo da nas Bog ljubi, ali to ne osjećamo, a upravo taj osjećaj temelj je našeg djelovanja. U tom smislu, mi postajemo zavidni onda kada ne osjećamo da nas Bog ljubi, kada se zatvorimo u vlastitu samodostatnost, kada se začahurimo u mentalitet pobjednika i mislimo da nemamo ništa ako nismo najbolji. Tada nam drugi počinje smetati, a sve ono što on dobro ima i radi postaje za nas predmetom zavisti. Postajemo zavidni onda kada ne umijemo prepoznati tragove Božje ljubavi koja se Krvlju upisala u naše srce. Ako ne osjećam da mene Bog ljubi, ja ne mogu onda ni za drugoga to osjećati. Tada, kao nekim domino efektom, ruši se cijeli svijet morala, etike i vrednota koji je Gospodin zamislio. Kada u drugome ne gledam prisutnost Božje ljubavi, onda mu mogu zavidjeti, a da nisam niti svjestan da zavidim samome Gospodinu, kako nas upozorava sveti Franjo citirajući evanđelje.

Adam je sagriješio iz zavisti. Htio je biti isti kao Bog. Zato se ovaj grijeh nalazi u korijenu svakog drugog grijeha, jer grijeh je odbacivanje Gospodina koji je toliko veći od nas. Griješeći mi govorimo Bogu: Ja mogu bez tebe, ja te ne trebam. Što je to negoli zavist?

Upravo zato jer je ovo možda i iskonski grijeh, tako teško je otkloniti ga iz vlastitoga života. Potrebno je doživjeti Božju ljubav. Božja ljubav pak ima snagu mijenjati me iz korijena. Ona je kadra zavist u meni pretvoriti u kreativnu energiju kojom ću uljepšavati svoj život i život ljudi oko sebe. Tada mi svijet koji voli pobjednike neće biti kriterij uspjeha, nego moj jedini kriterij biti će uskrsli Krist Gospodin, on koji je Put kojim nam je ići.

Fra Antonio Musa/fra3.net