Osluškuju zemlju
Službeno je priopćeno – u Tuzli se pokrenula 673 klizišta, jučer još dva nova, ono u Gojinom Brdu iznad Požarnice i u Maloj Solini. Ako se cijela brda i zemlja ne zaustave, tek će biti svašta. Jasna Penčić i Šaban Delić obilaze ono što im je od kuće ostalo, gledaju u nebo i – osluškuju zemlju.
A ona pucketa. Sve do prije koji dan u naselju Kojšino živjeli su mirno i tiho, sanjali lijepe snove. Onda dođe sudnji dan, spasiše živote, ali su iz svog morali otići, eno ih u nekoj baraci, zajedno s drugim nevoljnicima. Što će biti sutra, gdje će, što će, ne misle i ne znaju. Samo osluškuju zemlju i nadaju se da će se vratiti u Kojšino. Ako tako ne bude, života nema, vele.
Ima Tuzla i svoje Crno Blato. Lijepo naselje s 200 kuća. Kako Crno Blato dobi ime, ružno jest, nitko ni ne zna. Danas je Crno Blato pokriveno blatom, muljem i zemljom. Potpuno uništeno dvadesetak kuća, ostale se jedva drže. Nijedna nije sigurna, pa su svi koji su u njima živjeli iseljeni.
A samo do prije koji dan u dvorištima sjedili i pričali su o nesretnoj sudbini 75-godišnje Hanife Čelebić, staricu oplakivali. Hanifa je iz Srebrenice, u genocidu u tom gradu ubili su joj muža i sina, a ona je završila u izbjeglištvu, bila izbjeglica i u Tuzli. I onda se 2006. vratila u svoje Čelebiće kod Cerske, nekako sebi podigla krov nad glavom. I zemlja poludi i proguta Čelebiće, ubi i zatrpa Hanifu u njezinoj kući.
U tuzlanskom naselju Kozlovac više se ne čuje priča, samo zlokobno pucanje zemlje. Klizište krenulo, eno srušilo kuću Marije Lolić. Bez kuće ostade i Faik Džaferbegović. Kažu, hvala Bogu, nitko od Kozlovčana nije ostao bez života. Faik veli da su im samo jedan dan došli i kazali da moraju svi otići iz Kozlovca, nije sigurno, objasniše.
- I ništa više, nitko nas ne upita kako, kuda… Završismo svi u kolektivnom smještaju. Lako je reći idemo dalje, ali kako, s čim. Sve u što smo život uložili, izgubili smo u samo nekoliko sekundi – kaže. I on pješice sada svakog dana ode u Kozlovac, šuti i gleda u ruševinu od svoje kuće.
Ništa nisu mogli
A otac i sin Hilmo i Muhamed Mujić imali su dvije kuće, ovu drugu tek su bili izgradili i spremali veliku feštu za useljenje. Sada spavaju u automobilu pored one prve, stare kuće u Kozlovcu. Ništa nisu mogli, ni zaustaviti vodu ni poludjelu zemlju.
U Crnom Blatu ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarstvom. Od njiva više ništa nema, pa sad brinu što će biti sa stokom.
- Važnija nam je sad stočna hrana nego hrana za nas. Ako izgubimo ovo stoke što je preživjelo, neće biti ni nas, ona nas je hranila – kažu mještani.
Iz Crnog Blata su u ratu u izbjeglištvo otišli supružnici Nevenka i Dragan Đurić. Bili u Bijeljini i vratili se svojoj kući. Još nije srušena, ljulja se na rubu ponora i iz dana u dan urušava. Prvi im je u pomoć priskočio Mensur Šindrić.
On ne živi u Crnom Blatu nego u tuzlanskom naselju Slavinovići, a u Crnom Blatu ima veliku farmu. I došao je vidjeti što je bilo s farmom, pa prvo sreo uplašene i očajne Nevenku i Dragana. Kazao im da ne brinu, odmah sve organizirao i njihovu stoku prebacio na sigurno, čuva je i još rekao da će im, kad se zemlja i nebo smire, darovati jednu, dvije svoje krave. A pomoći će im i kuću srediti, dat će Bog da se ne sruši. I vrati im osmijehe, pa oni vele, ako je išta u ovoj muci dobro, onda je to što je povezala ljude.
Mladi Ajdin Seletović bio je u svom Crnom Blatu baš onog dana kada je zemlja zatutnjala. I mobitelom snimio kako klizi i onda se u svega nekoliko sekundi ruši kuća njegovog susjeda, pustio snimku na internetu i vidjeli taj dokaz tragedije deseci tisuća ljudi. Kaže, snimao je, a mislio da će zemlja sve progutati. Njegova kuća ostade živa, još.
Policajci redovito obilaze, patroliraju i dežuraju u Kozlovcu, Crnom Blatu, Kojšinu i svim drugim naseljima koja kližu. Za svaki slučaj, kako ono kažu: kad se suoče s prirodnim nepogodama, iz nekih ljudi iziđe ono najbolje, a iz nekih ono najgore.
M. Osmović/Dnevni list
