Fakulteti, prije svih i prije svega, kontroliraju potrošnju novca, a propisi kojima bi se regulirali sankcioniranje profesora i zapošljavanje novog osoblja gotovo po pravilu ne postoje. U izvješćima revizora se može pročitati i da je uprava fakulteta podijelila “bespovratne” stambene kredite svojim zaposlenicima, plaćala autorske honorare profesorima i dopustila im provesti gotovo 40 posto svog radnog vremena izvan fakulteta.
Raspodjela novca
Podsjetimo kako se BiH još 2003. godine uključila u Bolonjski proces čiji je cilj unaprijediti i uvezati sveučilišta ne samo unutar zemlje ili regije, nego diljem Europe. Jedan od profesora sa Sveučilišta u Sarajevu govoreći za Dnevni list najbolje je opisao što je Bolonjski proces u Bosni i Hercegovini:
“Uzeli smo starog, propalog Fiću, na njega stavili znak Mercedesa i rekli: ‘Evo, ovo je Mercedes!’ – e to je ‘Bolonja’ kod nas.”
Profesori s kojima smo razgovarali ističu kako rektor nekog sveučilišta “ne može ništa nikom na fakultetima” zbog “autonomije fakulteta i raspodjele ovlasti”. Još od vremena “prošlog režima” do danas fakulteti su se uspješno opirali reorganizaciji i stavljanju pod strogu kontrolu revizija “s više instance”. Tu je i činjenica kako fakulteti odavno nemaju povjerenja u institucije koje financiraju obrazovanje, dijelom i zbog sredstava koja se među njima neravnomjerno raspoređuju.
Revizori, inspektori u obrazovanju, nevladin sektor i međunarodne organizacije, između ostalih i Transparency Internationala BiH, Europske komisije… odreda navode da se, kad odlučuju o raspodjeli novca, naše vlasti u entitetima i županijama ne vode kriterijima veličine, kvalitete ili stvarnih troškova fakulteta. Tako se događa da fakulteti društvenih znanosti dobiju iz proračuna nekoliko milijuna maraka više u odnosu na neki od medicinskih ili tehničkih fakulteta, iako je poznato kako potonji zahtijevaju veća ulaganja, jer za rad trebaju nabaviti, primjerice, laboratorijsku opremu, materijale ili kemikalije.
Osim toga, događa se i da se novac unutar nekog od bh. javnih sveučilišta raspoređuje po političkoj liniji, jer neki od ministara predaje na tom fakultetu. Ti fakulteti takav neravnomjeran raspored financijskih sredstava pravdaju, najčešće, većim brojem redovitih i izvanrednih profesora i suradnika ili većim brojem studenata koji će se po završetku uglavnom naći među tisućama nezaposlenih, prekobrojnih visokoobrazovanih mladih ljudi na zavodima za zapošljavanje. Proračuni, osim toga, nisu razmjerni niti veličini sveučilišta pa tako jedno sveučilište koje ima, recimo, pet puta više studenata dobije deset puta više novca.
Jedno istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo pokazalo je kako od 30 do 50 posto svih zaposlenih na javnim sveučilištima nisu profesori, asistenti ili suradnici, nego rade isključivo na administrativnim poslovima, a među zaposlenima se nalaze bliski ili daljnji rođaci profesora, dekana, političara… Upitate li bilo kojeg studenta ili zaposlenika na nekom od javnim sveučilišta, odnosno fakulteta, nabrojat će vam desetke imena tajnica, zaposlenika na referadi, po fakultetskim knjižnicama…
Čeka se “politička volja”
Poznato je da većina fakulteta rupe u proračunima popunjava novcem koji zarade od sve viših školarina, naplate sve skupljih prijavnica i ispita, iznajmljivanja prostorija i izrade specijalnih istraživačkih projekta po narudžbi. Priljev ovih sredstava iznosi od 20 do 70 posto, ovisno o fakultetu. Revizori su na nekoliko fakulteta ustanovili i da su ti fakulteti zaradili stotine tisuća maraka od ispita pred povjerenstvima. Ovu praksu eksperti za obrazovanje kritiziraju, jer ohrabruje fakultete da obaraju studente, pa većina studenata, procjenjuje se oko 95 posto (!), ne završava fakultet u roku.
Postavlja se pitanje i kako potrošnju milijuna maraka novca učiniti transparentnijom. S gnušanjem se odbacuje ideja uspostavljanja nekog državnog fonda za obrazovanje, kakav je postojao prije rata i ta ideja je “politički neizvodljiva”. Ova ideja nema veze s uplaćivanjem novca u državni trezor, što je obveza svih državnih institucija. Novac iz fakulteta bi se slijevao u fond, a odatle bi se raspoređivao u skladu s pravilima i pod budnim okom svih uključenih aktera. Koristio bi se isključivo u svrhe za koje je i namijenjen. Proračuni koje bi donijela zajednička agencija umjesto županija i entiteta koji to danas rade bili bi transparentniji i odgovarajući za sve fakultete.
Jedna od ideja je uspostavljanje središnjeg ureda za nabave, pa se ne bi događalo da svaki fakultet nabavlja po jedan ili dva računala kad im zatrebaju, nego bi taj ured nabavljao veći broj računala na javnim natječajima što bi rezultiralo nižim cijenama i uštedama.
Obje ideje su neprovedive, naravno zbog korupcije, namještanja tendera, izravnih pogodbi… što je općeprisutno, jer nitko ne želi izgubiti svoj dio kolača.
Do tada nam ostaje čitanje izvješća revizora, u kojima se moglo pročitati i da je uprava fakulteta podijelila “bespovratne” stambene kredite svojim zaposlenicima, plaćala autorske honorare profesorima i dopustila im provesti gotovo 40 posto svog radnog vremena izvan fakulteta. Sve po zakonu!
Udruživanje administracije
Tuzlansko sveučilište prije nekoliko godina krenulo je u reformu administracije, a koja se dulje vrijeme priželjkuje u svakoj javnoj instituciji. To sveučilište ima desetak zaposlenih u administraciji. S druge strane, skoro svaki fakultet pri sarajevskom ili nekom od mostarskih sveučilišta ima svoju administraciju i knjigovodstvenu službu. Računica je jednostavna. Ako, recimo, radi pet osoba na svakom fakultetu puta 20 fakulteta to je 100 ljudi koji rade posao na jednom sveučilištu, a koji u Tuzli radi desetak osoba – i sve funkcionira.
Pitanja za naše fakultete i sveučilišta
Koliki je postotak studenata koji ne završavaju fakultete u BiH? Koliki je postotak profesora koji su prethodno diplomirali na jednom fakultetu i onda se na njemu zaposlili kao asistenti? Ostaju li fakulteti time uskraćeni za svježe ideje? Koliko novca troše fakulteti i sveučilišta? Pitanja su to koja postavljaju strani eksperti za obrazovanje koji dolaze u kontrolu naših sveučilišta, a na koja nitko ne zna konkretan odgovor.
Što studenti vide i ne vide?
Studenti kao najrasprostranjenije oblike korupcije na svojim fakultetima vide davanje/dobivanje pozitivne ocjene za novac ili neku drugu naknadu, dobivanje ocjene na osnovi rodbinskih i obiteljsko-prijateljskih veza, uvjetovanja izlaska na ispit kupnjom knjiga, različite oblike nezasluženog dobivanja ocjene iako bez jasne veze s trgovinom ocjenama, kada nastavnici i ostalo osoblje “guraju” svoju djecu kroz studij, narušavanje pravila o davanju potpisa i stjecanju prava na izlazak na ispit i različite oblike “sumnjivog” upisa na fakultet, navodi se u istraživanju Transparency Internationala. O unutarnjem funkcioniranju fakulteta i sveučilišta, potrošnji de facto njihovog novca, kreditima, nabavama… uglavnom ne znaju ništa.
P. Zvijerac/Dnevni list
