Kad sam bio u srednjoj školi, neki me je dosadnjaković udario u želudac. To me nije samo boljelo i razljutilo već sam se osjećao postiđeno i poniženo. Očajnički sam želio izjednačiti rezultat! Iz nekoga sam razloga svoj plan povjerio baki Nani, bila je to velika pogreška. Održala mi je jedno od onih dugih predavanja. Bilo mi je dosta slušati njena naklapanja, ali sam pored svega toga načuo da mi je kazala da se više ne trebam brinuti zbog njega. Kazala je: ‘Dobro rađa dobro, a loše zlo. Svako dobro djelo jednog će ti se dana vratiti, ali i svako zlodjelo koje počiniš’ – kazala je.
Trebalo mi je trideset godina kako bih shvatio njezine riječi. Nana je živjela u domu umirovljenika u Laguna Hillsu u Kaliforniji. Svakog utorka vodio sam je na ručak. Jasno se sjećam našega posljednjeg ručka prije njenog odlaska u bolnicu. Pošli smo u obližnji obiteljski restoran. Nani sam naručio pečeno meso, a sebi hamburger. Nakon što je hrana postavljena na stol, primijetio sam da ne jede. Samo je gledala u hranu ispred sebe. Pomaknuo sam svoj tanjur, primakao njen i izrezao joj meso. Zatim sam joj i vratio tanjur. Dok je vrlo polagano i teško stavljala hranu u usta, prisjetio sam se nečega i zaplakao. Četrdeset godina prije na isti je način ona sjekla meso jednom malenom dječaku. Nana je bila u pravu: ‘Svako dobro djelo koje učiniš jednog dana će ti se zasigurno vratiti.’
Iz knjige “Melem za dušu” Jacka Canfielda i Marka Victora Hansena
Bitno.net
