Hvala, oprostite i zbogom. Tri velike riječi, koje se zajedno sretnu samo u rijetkim trenucima. Osjećam potrebu da se i posljednji put na ovaj način očitujem o nekim stvarima koje su se dogodile, koje se događaju i koje će se događati u bližoj ili daljoj budućnosti.

Volim C. S. Lewisa i volim njegove "Kronike iz Narnije" i tamo na jednom mjestu (peti nastavak) Aslan govori djeci: "U vašem svijetu imam drugo ime. Vi me morate naučiti poznavati po tom imenu. To je i glavni razlog zašto ste dovedeni u Narniju, tako da me, poznavajući me ovdje nakratko, možete bolje poznavati tamo."

Odbijam vjerovati u slučajnosti.

Ja sam u Mostaru proveo posljednje skoro tri godine. Bilo mi je jako lijepo. I sad nisam uopće ironičan. Zavolio sam Mostar kao da mi je Ljubuški. Uzvratio mi je. I dogodio se booom pozitive i lijepih stvari. Mostar me cijelog obilježio.

Hvala. Hvala vam na svemu. I na dobrim i na lošim stvarima. Utjecali ste na mene i izmijenili me na bolje. Sve što sam radio, radio sam iz srca i uvjerenja. Pokušao sam vam svima biti što bliži i pokušavao sam vam i djelima izreći sve ono što sam riječima govorio. Trudio sam se da sve ono što sam god napravio bude na korist i društva i Crkve. Žao mi je što su moja djela nekad znala biti krivo protumačena. Moj pogled je tu malo zanimljiv. Živim u uvjerenju da Gospodnja milost dolazi besplatno čak i onima koji je ne zaslužuju, a ja sam prvi jedan od takvih. Pokušavao sam ovdje, na svoj skroman način, koji je ponekad malo atipičan i vama čudan, naštimati taj ton milosti. U posljednjih nekoliko godina nisam se štedio ni sekunde. I ne kajem se.

Oprostite. Vama koji me znate već je poznato da sam jako temperamentna osoba i da previše ne marim za taktičnost. Ako sam nekoga u nečemu povrijedio, ispričavam se. Nadam se da ste svjesni da mi nikad nije bila namjera nekoga povrijediti. Ako ima takvih, oprostite mi. Ako pak mislite da sam vas nečim povrijedio, a zapravo imate labilan ego i papčine ste, neću vam se ispričati, nego bih vas radije potaknuo da se, uz dužno poštovanje, jel, malo preispitate. Jer nije ni đavo crn, koliko smo mi sami neodgovorni. S druge strane, svima onima koji su me na bilo koji način povrijedili, također opraštam. Jer kroz život sam naučio da se ne isplati nositi na sebi tako težak teret.

Hm. Iako bih možda trebao malo pričekati s ovim, mislim da ovo trebate znati. Ja sam odlučio otići. Kažu neki da je pohvalno boriti se protiv vjetrenjača te da je don Kihot moćan i zanimljiv čovjek. Nije. Dok Kihot je psihički poremećena osoba koja je jurišala na vjetrenjače misleći da je nešto drugo u pitanju. Ne želim biti don Kihot, jer nisam puk'o. Barem ne još uvijek.

Ja sam definitivno odlučio otići. Ne mogu više biti franjevac i svećenik. Jednostavno nisam više "taj" i osjećam da to nije više moj put. Trebam još napomenuti da odlazim sam, te da me nitko ne tjera. Pokušajte nikoga ne okrivljivati za ovu moju odluku.

Što se tiče moje odluke, konačna je. Ja sam umoran i potreban mi je odmak od svega onoga što me opteretilo, odmak od svega onoga što me guši i što mi ne da mira. Ovdje bi dobro bilo citirati Tolstoja: "To da sam se ja odrekao Crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je točno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da mu služim." Ja i nisam baš radikalan kao Tolstoj. Ostajem u Crkvi, ali na malo drugačiji način.

I, na koncu... U2 ima onu moćnu pjesmu "I still haven't found what I'm looking for". Volim tu pjesmu, jer poistovjećujem se s riječima. Tražim ono nešto. Baš tražim... Ali nisam ga ovdje našao. Tražit ću i dalje... Za dva tjedna odlazim u Austriju i tamo ću nekako na određenoj distanci pokušati dokučiti kuda i kako dalje. Hvala vam što ste bili dio mog traženja.

Malčice me jest strah svega onoga što je preda mnom, ali ne dopuštam da me taj strah blokira. Sjetite se ponekad za mene pomoliti. Molite se također i za sebe: za dar otvorenog srca i uma. I budite hrabri.

Zbogom.

Fra Dalibor Dado Milas/Facebook