Ni ne slutiš koliko je lijepa u toj svojoj hrabrosti. Slušam je dok priča, tu na mom kauču, i niz grlo silaze knedle sporo kao sanjke niz heravo uznapadali snijeg. Reći će nasmijana da je teško imati ljubavnu vezu, kad imaš tako jake veze s bolnicom. I da frajeri pobjegnu glavom bez obzira. Kad umjesto kakve fensi torbice pod rukom nosi bunt medicinske dokumentacije i nalaza. Normala. Jer grozomorna mahala će se za čas potruditi da istetovira nevidljivi žig veze s bolesnom osobom na njihova vrata. Rijetki su frajeri koji danas imaju leđa da ponesu i podnesu teret tračerskog komšiluka, babe, tetke, strine i turbomodernog, konzumerističkog svijeta. Da svojom snagom i ljubavi presade snagu u to krhko biće na bolničkom krevetu. Ma koliko nabildani bili. Nekakvo krivo vrijeme došlo.
A ni ne slutiš koliko je lijepa. Dok plaćaš tko zna koju votku pijanoj maloljetnici u najkraćem minjaku, ni ne slutiš kakav ima osmijeh, od kojeg bi ti mogla zavrtjeti os na kojoj stojiš i postojiš za čas. Mogla bi. Kad bi imao muda i kad se ne bi plašio ruke izbodene braunilama. Ruke koja samo čezne neku drugu ruku. Da joj trešnje ubere.
U ovoj slici ne vidiš da ipak postoji takav frajer. Koji fotografira. Stoji otraga, u sjeni, ali uvijek blizu. Njezin brat, njezin najbliži anđeo, onaj koji je uvijek uz njezin krevet. Po svim bolnicama, u svim gradovima. Povezanost je to koja ti oči zastakli od kiše u trenu. Dobro znam da će on, nekad i negdje, biti muškarac za kojeg će ljubav biti ono sve od života. Čak i najgore. Čak i bolnica. Jer je naučio. Jer je odgojen da ne pobjegne. Jer ga ne plaše ljudi po bolničkim hodnicima. Naučio je da od njih može naučiti. Što je prava hrabrost i što volja za preživljavanjem s osmijehom.
Za sve one čiji su dani i ljeta bolnice, izdržite. Najljepši ste na svijetu u tim pidžamama, dok vas ne điraju napucani BMW-i nego stalci za infuziju. Doći će jednom netko, netko tko će ostati.
Martina Mlinarević Sopta/Facebook
