Velikom slavlju Nikole (1942.) i Ane (1940.), osim sina i kćerki, nazočili su rodbina, susjedi, prijatelji, ali i članovi Kulturno-umjetničkog društva (KUD) „Paklarevo“, koji su svojim nastupom dali poseban ugođaj ovom obiteljskom okupljanju.
Bili u izbjeglištvu
- Prije 50 godina u Župnoj crkvi sv. Mihovila Arkanđela u Ovčarevu vjenčao nas je tadašnji župnik fra Tvrtko Ban. U zajedničkom životu bilo je više lijepih nego onih drugih dana, ali moramo biti zadovoljni svim što nam je Bog podario. Bili smo u izbjeglištvu u Hercegovini i sretno se vratili, jer nigdje nije ljepše nego na svom kućnom pragu. Ovih 50 godina prošlo je kao dlanom o dlan, ali najvažnije je da smo se uvijek pazili bez obzira na sve teškoće – govori nam Nikola.
Na ovaj poseban dan Stojanovićima su stigli njihovi najdraži - sin Dalibor sa suprugom Ljubicom iz Rijeke, kćerka Marica sa suprugom Draganom iz Novog Travnika, mlađa kćerka Svjetlana sa suprugom Petrom iz Vitine, unučad, djever Dragan, kum Ivo Barišić, prijatelji, prijatelji iz prognaničkih dana iz Ljubuškog i Vitine...
Nećemo žaliti
- Život žubori i teče kao brza planinska rijeka, ni za čim nećemo žaliti, sretni smo jer su s nama najmiliji. Šta bi čovjek više poželio nakon 50 godina sretnog braka. Moja Ana je uvijek bila uz mene, ali isto tako i ja uz nju. Nikada je ne bih mijenjao ni za koga. Trudili smo se živjeti pošteno i Bog nam je podario sreću – kazao nam je na kraju razgovora Nikola, grleći svoju vjernu saputnicu.
Pjesma i suze radosnice
Bilo je pjesme uz harmoniku, ali i suza radosnica što su relativno zdravi dočekali zlatni pir, ali i onih drugih koje su izmamila sjećanja na dane koji se nikada neće vratiti.
Dnevni avaz
