O korizmi (četrdesetodnevnici, od talijanskoga quaresima iz latinskoga quadragesima) kao vremenu posta i pokore puno više se zna jer traje znatno dulje od karnevala. Stoga valja koju prozboriti o pokladama, mačkarima, maškarama, mesopustu, fašniku, vašangama, pustu, krnjevalu, krnji, mesojeđi – kako se sve ne zove ta fešta u hrvatskome jeziku, od kada datira, što znači i odakle potječe riječ karneval. Kako to obično biva treba se vratiti u staru Grčku, europsku kolijevku kulture i uljudbe svake vrste. Dioniz ili Bakho u grčkoj mitologiji bio je bog plodnosti, zemlje, vegetacije, vina i veselja. Njegovi atributi bili su bik, zmija, vino i bršljan. Istaknutu ulogu u antičkoj mitologiji imali su Dionizovi agrarni kultovi, kao i svečanosti (dionizije) njemu u čast: leneje, potkraj siječnja i početkom veljače, kada se obilno točilo mlado vino i antesterije, svetkovine cvijeća, potkraj veljače i početkom ožujka. Usto, slavio se proljetni dolazak boga Dioniza, kada su se u procesijama koristila kola (hamaksa) u obliku broda, što se vidi iz prikaza na grčkim vazama. Na tim svečanostima sudjelovali su koribanti, orgijastičke skupine plesača, obučeni u životinjske kože, uz zaglušnu buku timpana, truba i rogova i menade, plesačice okrunjene bršljanom, odjevene u lanenu kožu, sa štapom (thyrsus) u rukama.
01. Dioniz u kolima, British Museum, London, 5. st. pr. Kr.jpg
Rimske luperkalije
Rimljani su prenijeli i donekle modificirali grčka vjerovanja i običaje. U duhu poznate krilatice “Panem et circenses” oni su razvili niz svetkovina i obreda, od početka zime do rođenja proljeća: Saturnalije, luperkalije, matronalije, brumalije, bakanalije, hilarije, liberalije i kalende. Januarske kalende obilježavale su prve dane u godini, nakon čega je taj naziv prešao na novogodišnje ophode i povorke, protkane žrtvama, darovima i zabavama, od čega su postale hrvatske kolede. Crkveni oci u 4. i 5. st. pisali su o Januarskim kalendama, opisujući povorke ljudi sa životinjskim maskama i kožama i presvlačenjem muškaraca u žene. Tvrdili su kako su ljudi poludjeli oponašajući običaje poganskih Grka. Zanimljive su luperkalije, svetkovine koje su se po tradiciji održavale od 13. do 15. veljače u čast boga Fauna, kojima se htjelo duhovno očistiti grad, zaštititi ga od zlih duhova i donijeti plodnost i zdravlje. Svetkovinu su predvodili svećenici zvani Luperci (vučja braća). Nakon žrtvovanja jarića i psića dvojica svećenika ogrnuli bi se životinjskim kožama, trčeći gradom i udarajući građane Rima remenjem i štapovima.
02. Inauguracija karnevalske vlasti u Ljubuškom 2006
Predsjednik Bush podrijetlom Hercegovac
Crkva je nastojala mnoge poganske običaje kristijanizirati, pa je tako razdoblje nakon Božića do Bogojavljenja nazvala svetom dvanaestodnevnicom. Poganske mačkare preselile su se u vrijeme između Vodokršća i korizme. Može se ukratko zaključiti da je Crkva namjerno poštedjela poklade kao suprotnost korizmi. Možda se htjelo da homo sapiens postane homo ludens, koji se voli šprdati, glupirati, piti, plesati i provocirati, da bi se nakon grijeha vratio u krilo Božje kroz pokoru, molitvu i post? Možemo, dakle, utvrditi kako karneval nasljeduje antičke svečanosti – dionizije, kalende i luperkalije, u kojima je vidljiv utjecaj Dionizova kulta. U srednjem vijeku to je prvotno bio početak Nove godine, kada su se u mnogim europskim krajevima birali jednodnevni kraljevi, što je u stvari bio službeni početak pokladnoga razdoblja. Mnogi načini maskiranja i prerušavanja u puku su prerasli u tradiciju – maske Cigana, životinja i čudovišta, navlačenje crkvenih i vojničkih odora, zamjene spolova, te prerušavanje u liječnike, vračeve i suce. Treba naglasiti da je prvobitno značenje karnevalske tradicije bilo zastrašiti zle demone, sile i duhove, kako bi se zaštitili ljudi, stoka i kuće. Od osamnaestoga stoljeća karnevale prihvaćaju i oblikuju gradovi sa svojim društvima, od Venecije, Nice i Kölna do Rio de Janeira, New Orleansa i San Francisca. U Hrvatskoj popularnost su stekli u novije doba također gradski karnevali – u Rijeci, Samoboru, Zadru, Đakovu i Dubrovniku. Na karnevalskim svečanostima središnji lik je lutak – Krnjo ili Marko Krnjeval, nekad od slame, dronjaka i starih krpica, danas često prerušen u poznate likove s javne scene. Nakon podizanja optužbe slijedi suđenje “zlotvoru”, s najčešćom presudom vješanjem, spaljivanjem ili potapanjem. Ljubuški karneval, kao središnju gradsku feštu počelo je Karnevalsko društvo Prolog 1999. Iz programa VIII. Ljubuškoga karnevala izdvajamo završetak obrane optuženoga Marka Karnevala: “Veselo je bilo kad je obrana dokazala da u Hercegovini i mrtvi imaju pravo glasa, jer radi se o vrlo humanu potezu. Čak je i CIA zainteresirana da kupi patent mrtvačkoga glasovanja i preda ga predsjedniku Bushu, koji je podrijetlom Hercegovac, od staroga plemena Bušića. Ipak, obrana nije uspjela pobiti optužbu da je princ Marko Krnjeval prodavao ukrajinske kondome i tako nanio veliku seksualnu i ekonomsku štetu Hercegovini. Proglašen je krivim, ali ne spaljivanjem na smrt, već javnim kastriranjem”.
03. Brazilska maska
Meso glavni krivac karnevala
Na kraju riječ-dvije o podrijetlu riječi karneval, zabilježenoj u valonskom francuskom 1268. kao quarnivalle. Pučka etimologija vezala ga je uz kasnolatinski izraz carne vale, zbogom, meso, hrvatski mesopust. Ipak, jezikoslovci podržavaju druga dva tumačenja. Dio njih tvrdi da je karneval postao od latinskoga naziva carrus navalis, brodska, mornarska kola, na kojima se u svečanim povorkama u Grčkoj prevozio lik boga Dioniza, a u Rimu božica Izida (navigium Isidis). Ipak, najozbiljnija je pretpostavka da treba krenuti od latinske sintagme De carne levare ieiunium (Post odricanjem mesa). Kasnolatinski izričaj carnislevarium (kao i carnelevarium, uklanjanje mesa) dospio je u starotalijanski kao carnelevare (Pisa, u Milanu carnelevale), odatle u francuski, s metatezom slogova -leva u –vale. Dakle, sve se u karnevalu vrtilo oko mesa.
RadoslavDodig/Kvaka.info
