Mogao sam ove fotografije prepustiti sudbini knjiga i ostalih osobnih  potrepština iz 1993. godine. Onda ovih slika ne bi bilo, kao ilustracija ovoga teksta. Slike su bila moja poputbina i time nisam iznevjerio sebe, ni učenike, ni proteklih 45 godina.
Maturska večer svih generacija koje su pohađale gimnaziju i druge srednje škole u Ljubuškom je bila “noć noći” u školovanju svakog srednjoškolca.
Za matursku večer roditelji su morali izdvojiti barem prosječnu plaću da bi opremili svoju djecu za “noć pamćenja”(haljine, torbe, šminka, frizura, odijelo, cipele, štikle, džeparac itd).

Vesna Zelenika i Mira Vučić

Našlo se načina da maturanti blistaju i da iz njih te noći izađe sva negativna energija, sadržana u odricanjima, brigama i svim onim što im je bilo uskraćeno predhodnih godina zbog vremena koje su morali posvetiti učenju i vještinama. Uvijek se apeliralo od strane nastavnika da bude zastupljen princip ”savoir vivre” koji upućuje pojadinca da treba “znati se lijepo ponašati”.
Te maturske večeri učenici su službeno pozivali svoje razredne starješine da budu njihovi gosti ali i ostale profesore koji su im predavali tijekom školovanja. Mjesto okupljanja je bila sala Duhanske stanice, Stari hotel, hotel Bigeste, te kasnije hoteli u Čapljini, Neumu, Makarskoj…

Jadranka Primorac

Za tih 20-tak godina rada u gimnaziji i Srednjoškolskom centru Ljubuški poklonio sam mnoge noći maturantima. Na te noći me nije nitko prisiljavao već je o tome odlučivalo “dodir božanskog” ili još ljepše rečeno:kosmička sila(čitaj-ljubav), kako je to od antičkih vremena definirao slavni Empedoklo!
Izbor za maturske noći je bio osoban. To je bio znak s l o b o d e (doći ili ne doći). Izbor je bio znak poštovanja i ljubavi prema generacijama koje su završavale srednje obrazovanje.
Bilo je poziva koje su upućivale “oči te male” i “koketno napućene usne” kojima nisi mogao odoljeti, sve da si i pomislio da ne budeš prisutan ondje gdje su oni koji te doživljavaju da “nosiš baklju obrazovanja” i svega što sa tim ide.

Dijana Spajić

I kada ti je već Stvoritelj podario zvanje “profesora” onda si to zvanje morao opravdati na satu, u učionici, u zbornici, u i oko škole, na ulici, sa roditeljima, kolegama, u zajednici koja te je prihvatila.
I počela je “igra”kao iskonska kretnja, u kojoj si glavni i sporedni glumac, dramaturg, scenograf, rekviziter, ton-majstor, šaptač… Priručni alat su bile riječi, geste, pantomime, osmijesi, suosjećanja, altruizam, humanizam. Igra koja je trajala u Ljubuškom 20-tak godina…
Zar si mogao u toj životnoj igri ne otplesati “maturalni ples” sa maturanticama, koje si birao ili koje su te birale (dame-biraju!).
U tih nekoliko minuta igre (tango) osjetio si uzbuđenje, miris, ”otkucaje srca” partnerice, drhtaj tijela, treptaj oka, igru ruku… Sve se završavalo osmijehom sa jednom magičnom riječi -H V A L A!

Ljiljana Hrstić

Ostala su sjećanja, fotografije i priče o maturskoj zabavi koja je bila ulaznica za novu stranicu života-nova igra na pozornici života u ulogama koje se nisu mogle u školi naučiti.
Ovo sjetno podsjećanje na maturantice sa kojima sam bio “pod reflektorima” životne scene je ujedno moj pozdrav svim damama sa kojima sam imao čast biti im profesor i čast da mi moje dame budu učenice.
Ako sam nekima od “fotografiranih” izazvao radost i osmijeh na licu, onda sam uspio u svojoj namjeri.

Uvijek sa Vama!

Elma Češko i Marina Bubalo

Biljana Grizelj

Vladima Starman

Marina Bubalo i Munira Šalaka

Adrijana Čuljak

Vesna i Jadranka Buntić

Marina Marinović

Majda Krpo

Ljubusaci.com