• Posljednjih 25 godina u javnosti ste malo ili nikako prisutni. Publika i književna scena su na vas zaboravili iako ste ih nekada vi kreirali. Podsjetite nas.
- Zvuči paradoksalno, ali je tako. Kao novinarka, svojedobno sam kreirala kulturnu scenu na tadašnjem RTV Sarajevo zajedno s urednikom Slobodanom Terzićem. Možda me netko upamtio po serijalima “Francuska kroz šansonu” i “Domovina se brani ljepotom”. Autorica sam brojnih TV putopisa, priloga i reportaža o svim mjestima u Hercegovini. Prikazivani su pred kraj Dnevnika i bili jako gledani. Na njih sam jako ponosna.
• Po čemu su ti uraci bili posebni?
- Karakterizirao ih je jak tekst, odnosno scenarij. Na primjer, kada sam za beogradsku televiziju radila reportažu o Emiru Baliću, bila sam prva koja je za njega kazala da ne skače nego leti u vodu letom laste. Možda zvuči neskromno, ali moj je rad bio priznat, a danas me polako nestaje.
• Kad ste počeli pisati poeziju?
- Već u sedmom razredu osnovne škole. Učitelj mi je tada kazao da ću biti pjesnikinja. Službeno, moj književni rad počinje s objavom prve pjesme u mostarskom listu “Sloboda” davne 1961. godine. Pjesma se zvala “Putuje lišće”. A, prvu zbirku poezije “Ljubav s mirisom kadulje” objavila sam 1971. godine u Zagrebu. Od tada sam redovito nastupala na Šantićevim večerima poezije, Trebinjskim večerima, Šimićevim susretima, Sarajevskim danima poezije... Držala sam Šimićeve susrete 25 godina u životu...
• Što mislite pod tim “držali u životu”?
- Nisam dopustila da se ta manifestacija ugasi. U Sarajevu sam stalno pomagala da se oni održavaju, poticala sam ih i promovirala gdje god sam mogla.
• Kakvi su u to vrijeme bili Šimićevi susreti?
- Manifestacija je bila organizirana na visokoj razini, vrlo ozbiljni pjesnici su dolazili iz svih krajeva bivše države, pa i šire. Danas je, nažalost, sve svedeno na lokalne okvire. Sliči mi internom skupu.
• Sudjelujete li i dalje na toj kulturnoj manifestaciji?
- Ne. Mene više ne zovu.
• Zbog čega?
- Ne znam. Oni znaju gdje sam, nisam daleko. Grude su blizu Klobuka. Novi ljudi, nova razmišljanja...
• Nemamo mnogo pjesnikinja čije su pjesme, poput vaših, zastupljene u antologijama poezije?
- Da, moje pjesme možete naći u “Antologijama pjesnika žena BiH”, “Antologiji pjesnikinja Jugoslavije”, “Antologijama pjesnikinja Jugoslavije” objavljenim u Poljskoj... Objavljivala sam pjesme u zagrebačkoj “Modroj lasti” kad je urednik bio Zvonimir Golob, pa u “Telegramu” urednika Vlatka Pavletića, u “Poletu”... Ovdje sam zastupljena u almanahu “Od kraja do beskraja u Mostaru”, u časopisu “Most”, u Sarajevu sam objavila knjigu antiratne poezije zajedno sa skupinom autora u izdanju HKD Napredak pod nazivom “Tebi s ljubavlju”. Napisala sam desetak pjesama koje su uglazbljene, a koje su izvodile klapa Dubrovnik, Toni Janković, Palčići i itd. Bilo je toga mnogo.
• Autorica ste poznate pjesme “Mostovi Mostara” koju su izvodili Palčići?
- Primjerice, ta pjesma o Mostaru mogla bi se slobodno izvoditi prilikom nekih manifestacija, kad su skokovi sa Starog mosta ili kad se nešto događa u Kosači i kao zvučna kulisa za putopise o Mostaru.
• Sjeti li vas se danas itko iz Sarajeva u kojem ste proveli radni vijek? Jeste li možda članica Društva pisaca BiH ili Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne? Dobivate li od njih pozive za nastupe?
- Članica sam Društva pisaca BiH. Nedavno sam posjetila Društvo i razgovarala s članovima te vidjela da se nalaze u velikoj krizi. Teško mi je održavati kontakte s njima jer bih svako malo trebala ići u Sarajevo, a to baš nisam u mogućnosti. Što se tiče DHK HB, nisam njegova članica, ali bih voljela i trebala biti. Jednostavno, nije me nitko zvao, a nisam se ni ja nudila.
• Ima li malo i vaše krivnje u tome što ste, rekao bih, u ‘zapećku’ i što se za vas danas jako malo zna?
- Ima. Zato bih voljela da me ljudi upoznaju i znaju da je bila jedna Zlatka Artuković. Pritisnuta obiteljskim brigama i njegovanjem svojih majke, oca i brata ostavila sam sve po strani, a i bilo me stid povlačiti novinare za rukav. Također, nemam računalo ni internet jer si to ne mogu priuštiti, a to bi mi jako olakšalo rad.
• Sve u vašem životu promijenilo se izbijanjem rata 1992. godine. Do tada ste imali jako aktivan društveni život?
- I od tada je sve prekrilo lišće zaborava. Danas se rijetko tko i na televiziji sjeti ne samo mene nego i mojih kolega koji su umrli. Žao mi je što se ta moja generacija više ne cijeni.
• Iako ste u mirovini, i dalje intenzivno pišete. Na čemu trenutačno radite?
- U pripremi za tiskanje imam zbirku poezije “Od kamena trepavice”. Sastoji se od ljubavnih, odnosno emotivnih pjesama, zatim pjesama o Hercegovini koja je u mojoj poeziji neizostavna. Hercegovina je nedjeljivi dio mene.
• Imate li omiljenog pjesnika, onog koji je na vas najviše utjecao?
- Zanimljiva mi je poezija Maka Dizdara. Ali meni je u srcu Antun Branko Šimić i ja se osjećam kao on.
• Zbog čega?
- Zbog Hercegovine, zbog kamena, zbog te nepatvorne ljubavi prema ovom kraju. Pa, na koncu, i zbog patnji koje je imao, kao što ih imam i ja.
• Je li moguće biti pjesnik, a ne biti patnik?
- Pjesnici su sudbinski patnici. Kažu nitko nije postao velikim pjesnikom, a da nije i propatio. To sam čula od starih pjesnika i izgleda da je baš tako. Pjesnici su često prognani i neshvaćeni, čak i od najbližih.
• Što je za vas Hercegovina?
- Za mene je Hercegovina raj, srce od kamena koje kuca vječno. Iz ljubavi prema Hercegovini svoju prvu zbirku objavila sam pod imenom Erika, aludirajući na ‘Eru’ Hercegovku.
Oliver Cvitković/Vecernji.ba
