Možemo li zamisliti kandidata za posao da istakne tu potrebu i da zahtjeva npr. petnaest minuta tijekom radnoga vremena za svoju dušu: čitanje Biblije, molitvu krunice, meditaciju… Vjerojatno bi takvoga proglasili vjerskim fanatikom, čudakom i nekakvim „molibogom“! No, kad osobe kod zaposlenja traže pola sata za konzumiranje duhana i kave to se smatra prihvatljivim jer je to tjelesna potreba. Tada se zanemaruje, kako liječnici tvrde, da je to ovisnost i da nije osnovna ljudska potreba.
Očito je jasno kako se tjelesne potrebe na svim razinama, pa i u ovome slučaju, stavljaju ispred duhovnih koje se gotovo potpuno niječu. S druge strane, gotovo da nema osobe koja bar povremeno ne izgovori konstataciju kako je boli duša. Ta ljudska duša trpi agresiju tijela, a tijelo se ravna po principima nagona i užitkom je vođeno. To je sukob vidljivoga - tijela i onoga skrovitoga - duše u čovjeku.
Herbert Medinger piše: „Duša čovjekova danas je kao progonjena divljač, stalno progonjena i u žurbi, iscrpljena od galame, nesposobna da razmišlja, zatrpana materijalnim stvarima, odvojena od molitve i Boga, bez snage i bez čvrste nade u vječno, zavedena od bezbrojnih lažnih proroka, u magli i zbunjenosti, izložena bujicama koje danas sve ruše i "valovima" koji sve otplavljuju od Boga“. Isus je stoga jasno istaknuo kako moramo na prvo mjesto staviti vlastitu dušu jer tijelo nije vječna stvarnost: „Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao“. (Lk 12,5).
Brinuti o svojoj nutrini stalni je poziv koji nije lako prepoznati u košmaru različitih ponuda koje se nameću i nude kao smislenost. Želja za ovozemaljskim užitkom ubija ideju vječnosti kao konačnom cilju čemu bi sve trebalo voditi. Govor o žrtvi, postu, odricanju, pokorničkom životu kao da nema svojih slušatelja ili su oni rijetki izuzetci. Ako izgubimo taj pogled na cilj, onaj konačni, sve će na putu biti stranputicom bez obzira kako nam se činilo da koračamo naprijed. Vječni cilj zahtjeva otklon od ciljeva koji su kratkoročne postaje na životnome putu. Cilj života, onoga vječnoga, kršćanima je smisao i poslanje života. Mi smo putujuća Crkva prema proslavi kod Oca nebeskoga. Na putu do toga cilja, u Kraljevstvu Božjem, i drugima smo pozvani biti putokaz i ispružena ruka. S druge strane, oni koji hode za zemaljskim ciljevima, toga smo svjedoci, ne biraju sredstva da do njega dođu, pod cijenu da druge strovale s puta kojim taj nadmoćniji želi proći. Takvi ruše sve pred sobom.
Govorimo često o ljudskim pravima i slobodama. Tako i treba. U tom kontekstu kad se glasno i po trgovima izriču vapaji za demokratska prava, za socijalna prava, za zdravstvena prava, za radna prava, možemo li početi borbu za duhovna prava. Jer, tako mi se čini, ako ta duhovna prava ne budu izborena sva ona druga prava neće biti u potpunosti ostvarena. Ako se ne izborimo za vlastitu dušu ona će i dalje kao patnica biti okovana željama tijela, onoga tijela kojega sv. Franjo naziva „bratom magarcem“. Ako tijelu budemo ugađali tada duši nanosimo traume i rane. Život po tijelu je onakvo življenje, kako jedan naslov televizijske serije kaže, „provodi i sprovodi“! To se nama kršćanima ne smije dogoditi. Čovjekova duša je besmrtna i za vječnost predodređena, osim ako je grijeh i naš izopačen život ne baci u pakao, kako Isus kaže.
Fra Mario Knezović/Glasnik mira
