Život na minimalcu

Pretpostavlja se da minimalac prima skoro svaki treći radnik u BiH. Minimalna plaća bi po definiciji radniku trebala osigurati odgovarajući životni standard, odgovarajuću socijalnu sigurnost te naknadu za njegov rad. To je samo po definiciji, dok s najnižom neto plaćom, koja iznosi 378 KM, teško je osigurati obitelji i one najosnovnije potrebe. Ima i poslodavaca koji radnicima isplaćuju plaću koja je i manja od najmanje propisane. Ako se analizira struktura zaposlenih kojima se isplaćuje najniža plaća, dolazi se do podatka da neki radnici po stupnju svog obrazovanja nikako ne bi trebali primati minimalac.

Procjenjuje se da od ukupno nešto više od 430 tisuća zaposlenih u Federaciji BiH, oko stotinjak tisuća njih prima minimalac, neki radnici čak i manje. Još gora situacija je u Republici Srpskoj gdje od nešto manje od 300 tisuća zaposlenih, poslodavci za više od sto tisuća ili za 35 posto radnika isplaćuju najnižu plaću od 370 KM. Oni uplaćuju i najniži mjesečni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 113,5 KM, podaci su Fonda MIO za 2013. godinu.

Teško je stanje u sektoru privatnih poduzeća gdje je zaposleno stotinjak tisuća radnika s prosjekom od 601 KM, a za 60 posto radnika isplaćuje se najniža plaća i time najniži iznos doprinosa. U sektoru samostalnih djelatnosti, za 80% radnika isplaćuje se najniža plaća i minimalan doprinos za MIO, što kod osiguranika unaprijed opredjeljuje i mali iznos buduće mirovine.
Preživjeti s 13 KM dnevno

Najniža neto satnica u FBiH je 2,15 KM. I ti radnici, a najčešće i cijela obitelj, moraju preživjeti s 13 KM dnevno. Plaćanje komunalnih računa moraju smjestiti u drugi plan. I oni svakodnevno odlaze na posao, rade osam ili možda čak i 12 sati, vraćaju se kući, a onda slijede muke - pronaći kako preživjeti od minimalca. Građani postaju siromašni, gladni, zaduženi, korumpirani, bolesni, depresivni, kockari koji puše, piju, provode vrijeme u kladionicama a mnogi žele pobjeći iz BiH.

Večernji.ba