Koji su simptomi mucanja, naročito kod djece, kako se roditelji, odgajatelji i učitelji trebaju odnositi prema djeci koja mucaju, može li mucanje nastati kao posljedica stresa ili traume, samo su neka od pitanja na koja je za Dnevni list odgovore dala magistrica logopedije Nikolina Udženija.

Kako možemo prepoznati simptome mucanja kod djece, odnosno razlikuju li se simptomi netečnoga govora u djece koja mucaju i u djece koja ne mucaju?

Kada dijete počinje ponavljati sve kraće riječi, kada se povećava broj tih ponavljanja, dijete se bori s riječima, javljaju se grčevi govornog aparata, tikovi, nedostatak zraka, ubrzano disanje, ovo su neki od simptoma koje roditelji ne smiju zanemariti i trebaju odmah reagirati, kako bi se logopedskom terapijom spriječilo da se teškoće ukorijene u svakodnevni govor djeteta.

Simptomi netečnog govora bitno se razlikuju kod djece koja mucaju i kod one djece koja ne mucaju. Fiziološki govor, odnosno netečni govor kod djece se najčešće pojavljuje u dobi od dvije do pet godina. Neki od tih simptoma su: ponavljanje riječi ili dijela rečenice do tri puta, preoblikovanje rečenice, stanke… Ovakav govor kod djece je najčešće prolaznog karaktera, međutim, roditelji često griješe kada ispravljaju dijete. Ako dođe do fiziološkog mucanja, roditelji trebaju pratiti dijete, a ako nisu sigurni je li riječ o pravom mucanju, trebaju se obratiti logopedu i slijediti savjete.

Mucanje se ponekad može razviti naglo kod djeteta, kao reakcija na jak stres ili traumu. Možete li navesti neke primjere?

Nakon što dijete doživi jak stres, mucanje se razvije dan ili dva kasnije. To može biti stres u vrtiću, školi, razvod roditelja, rođenje novog člana u obitelji, pretjerana roditeljska kontrola govora, kada roditelji neprestano ispravljaju dijete dok govori, ubacuju se u govor, ali i neka pretrpljena nesreća, pad s bicikla…

Griješe li roditelji kada djecu upozoravaju: „Potrudi se“, „Ne razumijem“, „Govori sporije“ i slično?

Naravno da griješe ako se na takav način obraćaju svojem djetetu. Roditelji trebaju biti strpljivi, slušati pažljivo i gledati dijete u oči dok govori i dok ima blokadu, odnosno dati mu do znanja da je to što govori bitno. Nije na odmet, primjerice, uključivati djecu u neke sitne kućanske poslove, u odlazak u trgovinu, što više razgovarati… Također, na ovu teškoću potrebno je upozoriti i ostale ukućane kako se dijete ne bi osjećalo manje vrijedno.

Logopedica Nikolina Udženija

Kako izgleda govorno-jezična terapija koja se primjenjuje kod djece sa spomenutim govornim poremećajem?

Govorno jezična terapija odvija se najviše kroz igru, kako bi se dijete opustilo i steklo osjećaj sigurnosti. Na početku se radi procjena i skrining lista za mucanje. Uzimaju se anamnestički podaci od roditelja, od trudnoće, poroda, razvoja djeteta, sve ono što je bitno. Zatim se provodi terapija disanja, crtanja, bojanja te se koristi Behringer aparat. Bitno je da su i roditelji uključeni kako bi i oni mogli kod kuće raditi vježbe koje dobiju od logopeda.

Je li mucanje nasljedno?

Na temu uzroka mucanja provedena su razna istraživanja, no još uvijek nemamo točan uzrok. Može se pretpostaviti da je mucanje nasljedno, ako dijete ima u užoj ili široj obitelji nekoga tko ima istu teškoću.

Po Vašem mišljenju, jesu li osobe koje mucaju ravnopravni sudionici u razgovoru ili ih se smatra manje vrijednima?

Osobe koje mucaju trebaju biti ravnopravni sudionici u razgovorima, na bilo kojoj razini. Takve osobe su jako inteligentne i imaju puno toga za reći, a naše društvo bi, općenito, trebalo biti strpljivije, ali i aktivno slušati.

Mogu li djeca koja mucaju biti jezično nadarena?

To nije upitno, samo im treba dati priliku i vrijeme da se izraze.

Na koji način bi se odgajatelji i učitelji trebali odnositi prema djeci koja mucaju?

Odgajatelji i učitelji bi trebali biti upoznati s teškoćom djeteta od prvog dana i susreta s njim. Poželjno je što više razgovarati s djetetom, govoriti sporije, postavljati pitanja, pažljivo slušati, stvarati pozitivnu atmosferu u grupi, uključivati u rad grupe, razgovarati i s ostalom djecom te upozoriti roditelje druge djece da razgovaraju kući o toj temi.

Najvažnije je osigurati djetetu pozitivno ozračje koje će poticati njegovo učenje i razvoj.

Kako izaći na kraj s mogućnošću ruganja vršnjaka?

Nažalost, takve situacije su neizbježne, a s njima dolazi do još jačeg kontraefekta kod djeteta koje muca pa je potrebno uključiti i dječjeg psihologa u terapiju. Ako se takvo što dogodi, odmah treba reagirati, razgovarati s roditeljima djece koja se rugaju. U slučaju da je dijete koje muca u vrtiću ili školi, dobro je organizirati radionice boljeg međusobnog upoznavanja, uočavanja sličnosti i razlika između djece, s naglaskom na razumijevanje i poštivanje različitosti drugih te međusobnu toleranciju.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list