Zaboravimo mi i da smo vjernici, a kamoli da je Uskrs i češće nego jednom godišnje, a tek da priprema ne bi smjela ni prestati jer ne znamo ni dana ni časa. Zastat ćemo s pjevanjem Aleluje neko vrijeme. Neće se ni Slava govoriti ni pjevati. Kao da postajemo tužniji. Nema ni svatova. Kao da se događa nekakvo okretanje u drugom pravcu. Kao da se događa neka metanoia, promjena razmišljanja, promjena životnog stajališta. Zar smo toliko nestalni pa treba svake godine u određeno vrijeme mijenjati određena životna stajališta, koja kao nisu u redu, pa bi se trebalo toga nakratko odreći. Pozivamo se na štošta u prakticiranju naše vjere, u izvođenju raznoraznih vjerskih obreda, tradicionalnih i onih malo manje tradicionalnih. Pozovimo se, barem s vremena na vrijeme, na zdrav razum. U ovom slučaju htio bih se zapitati čemu uopće okretanje takve vrste, tj. čemu odricanje od nečega lošega i štetnoga samo u vremenu ozbiljnije priprave za Uskrs? A ostatak godine? Bojim se da to opet podsjeća na smještanje Boga u neko ograničeno vrijeme, ograđivanje Boga.
A to nam opet pomaže kako bismo se mi, zapravo, mogli ograditi od Boga. Napravimo svoje propise, procese, protokole i Boga lijepo tamo smjestimo. Samo što Mu ne dadnemo i broj na papiriću, kao što ga i mi dobijemo kad uđemo u čekaonicu. Mi imamo svoj prostor, nekoliko mojih mjeseci mi je na raspolaganju, pa onda opet nekoliko dana ili tjedana dadnem i Bogu, čisto da ne bude u tolikoj mjeri zaboravljen, učinim i koje dobro djelo, možda se i ispovjedim (ali čisto onako radi reda), izmolim i koju Zdravomariju i (po)mislim da sam time riješio pitanje Boga u svom životu. Tu ne možemo govoriti o potpunoj zahvaćenosti Bogom, o obraćenju, metanoji, promjeni životnog kursa, nego radije o pravednosti farizeja i pismoznanaca, koji se trude Bogu dati ono što su mu sami propisali, a u međuvremenu goniti po svome... Kakav je to bog koji ne preskače ograde? Mogu li takvog boga uopće zvati Bogom? Te ograde su zapravo nešto što služi meni, za moje opravdanje, moj luksuz i opravdanje moje grešnosti, moga grijeha, mojega zla i moje prljavštine.
Zbilja, Bog je taj koji prvi preskače ogradu i dolazi k meni. To je napravio na najizvrsniji način svojim utjelovljenjem. Postao je čovjekom, ponizio se i došao k meni zato što me voli i cijeni, zato što sam mu bitan, zato što sam Njegovo stvorenje. Kakve god ja ograde napravio, koliko god se ograđivao od Njega, On uvijek pronađe način kako me osvojiti, kako pobijediti moju oholost, provući se između mojih propisa i protokola. On je tako jednostavan u svojoj dobroti. Za to mi može poslužiti ova korizma. Provjeravati kako se to bude dobar.
A to je suprotno od onoga biti zao. I već sam na dobrom putu. Pitam se: činim li dobro ili zlo? Biram li dobro ili zlo? Postajem li imalo svjesniji Božje prisutnosti i Božjeg postojanja? Zdrav razum će zatražiti od mene odgovore na neka jednostavna pitanja započnem li i ja svoju korizmu. Mogao bi se taj moj zdrav razum zapitati ima li toga Isusa ikako? I, ako Ga ima ikako, čime mu ja mogu ugoditi? Čime Ga mogu razveseliti?
Možda Ga mogu razveseliti, u ovom slučaju slušajući zdrav razum, slijedeći Njegove stope i razmatrati Njegovo lice. Možda razdirući svoje srce, a ne svoje haljine, kako reče prorok Joel. A psalmist dobaci da se Bogu ne mile žrtve ni paljenice, nego je Bogu milo vršiti volju Njegovu. A kako prepoznati onoga tko ide Njegovim stopama i tko razmatra Njegovo lice i onoga koji je razderao svoje srce i onoga koji vrši volju Njegovu? Poslušajmo Isusa. Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.
Fra Željko Barbarić/abcportal.info
