Maske, maske…i opet maske. Kada će prestati svijet maski, pitam se!? Sve više sumnjam u njihov prestanak. Ne vjerujem više u to! One ostaju. Kada čovjek jednom stavi masku on je teško skida, počinje mu se sviđati taj novi svijet. Svijet pod maskom. Pitam se, može li čovjek tada normalno disati jer maska ipak otežava normalno funkcioniranje. Zna ponestati zraka. A što ako uz masku čovjek odjene i kostim te se tako preobražava u neki potpuno novi lik!? Gubi se kontakt sa stvarnošću. Može vam se činiti zanimljivo biti princeza iz bajke koju će poljubiti princ koji je došao na bijelome konju. Nakon toga će uslijediti vjenčanje i živjet će sretno do kraja života. Ah, koja zabluda! Toga nema. Prošlo je vrijeme bajki. Čak sam se pitao što je loše u tome ako živimo u svijetu bajki!? Bolje je živjeti u svijetu bajki, nego život pretvoriti u horor. To je istina, ali mi živimo u stvarnosti gdje nas nerijetko okružuju maske koje nisu toliko lijepa, koje znaju strašiti, a to zna bit nezgodno. Čini mi se da ne živimo u nekom realnom svijetu. Sve je neka gluma. Bal pod maskama. Ma koliko god mi voljeli balove sasvim sigurno ne želimo da nas okružuju ljudi koji na sebi nose maske. I to ne samo jednu masku, nego nekoliko njih koje mijenjaju po potrebi. Staviš onu koja ti odgovara. Uh! Čini se da sam malo odlutao. Ove maske me zaludile da sam i ja stavio svoju.
Život ponekada nije lagan i traži od nas odgovornost. Ta odgovornost nije reći što bi drugi htio čuti nego u istini i ljubavi reći ono što treba. A treba reći istinu. To je činio Isus, a on nam je uzor. Barem bi trebao biti. Govorio je i opominjao. Nije štedio riječi. Ali je znao i zašutjeti. Mi, nažalost, ponekada ne znamo zašutjeti. Mi govorimo, ali u tom govoru nema ljubavi. Mi opominjemo, ali u tim opomenama nema ljubavi. A ljubav je pokretač. Ona otvara sva vrata.
Važno je druge ne oblikovati prema svojemu kalupu. Drugi ne može biti ja. Drugi ne može plesati kako ja sviram. Drugi je drugačiji od mene i takvog ga trebam poštivati i cijeniti. Zamislite kako bi svijet bio dosadan kada bismo svi bili isti, a Bog nas stvorio različite. Svatko od nas je jedinstven i neponovljiv. I u toj različitosti krije se pravo bogatstvo. Mi ne možemo nositi iste maske. To je dosadno! Mi trebamo skinuti svoje maske i ići naprijed. U istini. To je jedini pravi put. Sve drugo je lažno. A sami znamo kome pripada laž, a kome istina. Mi znamo tko je Laž, a tko Istina.
Fra Tihomir Bazina/frama-hercegovina.com
