Suočen s tim izazovom, ovaj sam tekst najvećim dijelom odlučio temeljiti na razgovoru s Draganom Šuvakom u njegovom domu u Ljubuškom, gdje danas živi ovaj Travničanin, glumac Hrvatskoga narodnog kazališta u Mostaru praktično od njegovog osnivanja – tako piše dramaturg Dragan Komadina o Draganu Šuvaku, glumcu Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, koji se sinoćnjom izvedbom predstave “Kajališni sat” na Maloj sceni HNK Mostar službeno oprostio od ove kazališne kuće i otišao u zasluženu mirovinu.
Zaslužena mirovina
Stoga, navodi Komadina, njegov zapis o glumcu treba shvatiti prije svega kao teatrografski doprinos koji eventualno može biti koristan budućim istraživačima povijesti kazališta. Dio teksta o poslijeratnom dijelu njegove karijere, uz neizbježnu faktografiju i sačuvane novinske kritike i osvrte, oslanja se i na nepouzdanu memoriju samog autora. Dragan Šuvak rođen je u Travniku 27. prosinca 1943. Kršten je u crkvi Svetog Ivan Krstitelja, istoj onoj u kojoj je 1892. kršten i Ivo Andrić. “Ime mi je trebalo biti Ivan, ali sam Dragan po tatinom najboljem prijatelju”, ponosno ističe Šuvak. Od kraja 60-ih član je Amaterskog pozorišta Travnik. Paralelno završava Učiteljsku školu u Sarajevu, nakon čega u Gučoj Gori predaje geografiju. Od 1. studenog 1979. do početka rata posvećuje se isključivo Amaterskom pozorištu Travnik, gdje radi kao glumac i pedagog. Njegovo je kazališno krštenje na sceni Doma Armije u Travniku bila “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” Ive Brešana, koju su travnički kazališni amateri izveli među prvima u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1972. na 14. Festivalu amaterskih kazališta BiH u Konjicu Šuvak je nagrađen za ulogu Bukare. Prema vlastitom priznanju, ključna osoba koja je formirala njegov teatarski profil bio je glumac i redatelj Zlatko Hrbaček, koji je tada bio u ansamblu Narodnog pozorišta u Zenici i snažno sudjelovao u afirmiraju travničke kazališne scene. Za uloge koje je tumačio osvojio je brojne nagrade.
Brojne uloge
Uloga u predstavi “Ljudi ko vozovi” lansirat će ga u filmske vode. Naime, nakon što je odgledao jednu od repriza, Emir Kusturica dat će mu prigodu zaigrati u njegovom glasovitom prvijencu “Sjećaš li se Dolly Bell?”. U HNK prva mu je uloga bila uloga u predstavi “Tena” Bobe Jelčića. Vrhunac višegodišnje institucionalne, a samim tim i financijske krize, HNK Mostar doživljava prije pet godina. No, neuništivi ansambl se ne predaje. Šuvak je u „Humble boyu“, komadu engleske glumice i spisateljice Chatlotte Jones, utjelovio lik oca. Ovome bi liku, a zacijelo i sveukupnom opusu i svjetonazoru Dragana Šuvaka – piše Komadina – tako dobro pristajala Teljeginova replika iz I. čina “Ujaka Vanje”: “Tko iznevjeri muža ili ženu taj je izdajica, taj može izdati i domovinu”. Dragan Šuvak nije izdao nikoga. Ponajmanje sebe. Tako je i nakon rata ostao vjeran i filmu. Svoja dva glumačka desetljeća u HNK Mostar završava s “Kajališnim satom”. Svoj je tekst Komadina naslovio “Talijin rob izražajnog lica”, a završava ga isječkom iz Gavranove drame “Kad umire glumac”, podastirući ga kao potencijalno Šuvakovo obraćanje Taliji: Toliko „dugih godina proživjeli smo zajedno. To se ne može izbrisati, to se ne može zaboraviti. Zar ne shvaćaš da si i ti postala dio mene, zar ne shvaćaš da sam ja postao dio tebe? Koliko toga zajedničkog imamo? Koliko sam samo tvojih misli utkao u svoja razmišljanja, koliko je samo mojih pogleda na život u tvojim očima. Koliko je samo sjećanja koja pripadaju i tebi i meni – u kojima smo nas dvoje junaci”.
A. Copf/Dnevni list