1. Muškarac i žena
Sjedinjenje u tijelu moguće je samo između muškarca i žene, a nije među muškarcima, ni među ženama, ni između odrasle osobe i djeteta, a o životinjama da i ne govorimo. Svako dijete koje je razumjelo princip igre s lego-kockicama, raspoznaje na prvi pogled da muškarac i žena idu zajedno, a dva muškarca ili dvije žene ne idu.
Homoseksualci mogu biti jedni drugima privrženi u ljubavi, ali bespomoćno oponašanje »sjedinjenja« ne dopušta im da istinski budu jedno tijelo. Ne da oni to ne bi trebali činiti, nego oni to na kraju krajeva i ne mogu.
2. Ljubav
Ljubav i njezin čarobni početak, zaljubljenost, pravo je čudo. Nitko je ne može iznuditi, prisiliti. Razuman je samo brak u koji ulaze dvoje ljudi u ljubavi i slobodi ne zbog miraza, karijere, ili bilo koje »razborite« koristi. Primat ljubavi ne isključuje razborito razmišljanje o budućnosti, nego ga dapače zahtijeva.
Ljubav žudi za slobodom. Ako je prisutno nasilje (»silovanje«), sjedinjenje u ljubavi je nemoguće. Isto vrijedi i za »prikriveno« nasilje zavođenja koje isto tako stoji u suprotnosti s ljubavlju, i ne vodi sjedinjenju.
3. Sjedinjenje u sigurnoj skrovitosti ispunjene slobode: pristanak
Da ljubav uspijeva u slobodi, znači također da je ljubavi potrebna sloboda koja je došla do svoje punine u odluci: »dok vas smrt ne rastavi«! Biti jedno tijelo u ljubavi u tjelesnom smislu moguće je samo na koncu ako je »pokriveno« – pristankom slobodne volje, kao valuta jedne države svojim zlatnim zalihama.
»Slobodno« sjedinjenje može na početku biti burnije u usporedbi s mnogim bračnim posteljama koje su postale vrlo dosadne, ali jedan nedostatak u mnogim ohladnjelim brakovima ne uklanja drugi, teži nedostatak odbijenog pristanka kod samoga zajedničkog života. Ljudi bi se trebali samo onda spolno sjediniti kada su se odlučili, a ne da će tek odlučiti! Ova se odluka zove: vjenčanje! Odbijanje pristanka odbijanje je jedinstva. Na tobožnje sjedinjenje u tijelu ne pristaje duša svojim »možda« i »još ne«.
Ivan Pavao II. kaže: »Dosljedno tomu, spolnost, kojom se muž i žena međusobno predaju činima svojstvenim i isključivim supružnicima, nije nešto jedino biološko, nego zadire u ljudsku osobnost kao takvu. Ona se istinski ljudski ostvaruje jedino ako je cjelovit dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno predaju jedno drugome sve do smrti. Tjelesno bi darivanje bilo laž ako nije znak i plod potpunog osobnog darivanja, u kojem je prisutna cijela osoba.«
Tražena čistoća prije braka nije oprečna ljubavi, nego je s njom neodvojivo povezana: »Bez ljubavi čistoća je neplodna. Njezina mrtva voda pretvara dušu u baru, u prljavu kaljužu iz koje se dižu kužni oblaci oholosti«, kaže Josemaría Escrivá de Balaguer.
4. Pobožnost ljubavi
Ljubav, rađanje i zasićenje tijela – u hijerarhiji motiva ljubavi uvijek pripada prvenstvo. Kako se od vjernika očekuje da na sv. misi bude »pobožan«, tako i bračno sjedinjenje traži »pobožnost« bračne ljubavi, tj. njezino »posebno produbljenje« i »ganuće«, kako to kaže Ivan Pavao II. Židovi uspoređuju spolno obraćanje partneru s ulaskom velikog svećenika u hramsko svetište.
Nepromišljen spolni odnos, bezobziran spolni odnos, spolni odnos »samo« radi uživanja ili »samo« radi potomaka i u braku je grijeh.
5. Sjedinjenje, a ne »spolna praksa«
Sjedinjenje se ostvaruje samo sjedinjenjem, ulaskom muževa spolovila u ženinu rodnicu. Samo na taj način postaju jedno tijelo. Božji plan u njihovu tijelu pokazuje im put. Završetak ljubavne igre prirodno je sjedinjenje.
Samo djelovanje prema »spolnoj sklonosti« jednog ili drugog može pružiti užitak, ali to nema nikakve veze sa sjedinjenjem. Svaki spolni užitak ne može biti produhovljen ljubavlju, nego samo onaj koji je također i tjelesno sjedinjenje.
6. Otvorenost za život
Ljubav koja se ovdje utjelovljuje jest plodna ljubav. Ona ne podnosi manipulaciju. Tko priječi i onemogućuje plodnost ovog sjedinjenja bilo kakvom manipulacijom osakaćuje ujedno i ljubav. Supružnici mogu biti odani jedno drugom u ljubavi, ali zaštita od djece prvenstveno zaštićuje dobrim dijelom i od ljubavi.
Stoga Crkva odbacuje kontracepciju jer je usmjerena i protiv djece i ujedno protiv ljubavi, jer je to tako, a ne jer Crkva to tako hoće.
7. Pred licem Božjim
Brak je nešto sveto, svet je u svemu, jer njegovo počelo, njegov cilj, njegova korist, njegov oblik i njegov predmet jesu sveti, kaže sveti Franjo Saleški. Tomu više odgovara još jasnija formulacija Ivana Pavla II.: Supružnici mogu biti ovo »jedno tijelo«, o kojem govori Biblija, »samo pomoću snage koja dolazi od Duha, jedan »čin svetosti i najuzvišeniji izraz dvoje ljudi«, ističe rabin (riječ je o ženi) Feige Twerski.
Takva je izjava strašno smjela i katolički gledano posve razumljiva. Milost ne uništava stvorenu narav, nego je liječi i usavršuje, kaže staro katoličko načelo. To vrijedi i za brak. »Spasitelj« Isus liječi i posvećuje i bračnu ljubav u svakom pogledu.
Kao u dirljivoj pripovijesti o ljubavi između Tobije i Sare zajednička molitva prethodi zajedničkoj postelji, a Božje bi lice trebalo svijetliti nad svim danima i noćima bračnog života. U ovom svjetlu »istinska ljubav« raste i zaštićena je od ugrožavanja »samog uživanja« koje drugoga degradira u sredstvo. U hasidskoj tradiciji kažu rabini: dan bračnog zagrljaja trebao bi biti ponajprije šabat, kako bi se ljubav oplemenila božanskim sjajem šabata. Ali, kad god se dogodi i ako se izvršava prema Božjem planu, ona je u Božjim očima sveto djelo. Židovi i kršćani u to su uvjereni.
Andreas Laun (Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo – Verbum)
