- Nekad si "Mali Princ", nekad si ovca, nekad kutija. A nekad si sve troje odjednom. Tako bih otprilike opisala čaroliju riječi koju redovito izvodim po rokovnicima ili tipkovnici. Sasvim je svejedno. Bitno je samo da čarolija traje. Ne mogu se nazvati pjesnikom, jer nisam izdala knjigu, iako su mi pjesme redovito objavljivane u književnim časopisima poput Motrišta, Osvita i Marulića, počinje svoju priču za Bolji Ljubuški Gabrijela Rajković, mlada autorica iz Ljubuškog.
- Ne mogu se nazvati ni piscem, jer egzistencijalno ne ovisim o pisanju. Ja sam samo jedno dugme prikačeno na kaput poezije koje se igra s riječima kao s voskom, i te riječi svaki put poprimaju drugačiji oblik. Ponekad su riječi staklarnica puna umjetnina, a ponekad su samo slon u staklarnici stvoren da bi porušio ideal ugodnog, kaže ova mlada autorica i studentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Svoj umjetnički i pjesnički izričaj, Gabrijela će predstaviti u Ljubuškom - povodom Svjetskog dana poezije (21. ožujka). Kaže nam kako se pisanjem bavi već od malih nogu te da joj to čini veliko zadovoljstvo. Za svoje radove primila je nekoliko nagrada i priznanja ( 1. mjesto na Danima hrvatskog jezika - Grude, 2. mjesto na EUFOR-ovom natjecanju u Sarajevu, nagrada za najbolje pismo na Radiju Ljubuški...). Kao studentica Filozofskog fakulteta sudjeluje i u kulturno – zabavnim programima u organizaciji Studentskog zbora FF-a, gdje je zaslužna za poetski dio.
- Često razmišljam kako bi izgledalo kada bi se osjećaji mogli ugravirati na freske ili kada biste mogli uvijek odabrati neki novi osjećaj za svaki dan. Na primjer, kupite integralne žitarice, a u njima integriran osjećaj za zbivanja toga dana. Zamišljala sam često diše li kamenje, pa kad bih starkama šutnula neka od njih, požurila bih da vidim što imaju za reći. I govorila su. Tišinom naravno. Kao oni simpatični zen-redovnici o kojima sam naučila da život podrede osluškivanju rasta stijena. Pišući, naučila sam i da jedna ruka koja te okrzne u prolazu može donijeti veliki mir. I zastanete na trenutak pokraj te ruke. Pa je pustite. Upravo iz razloga jer biste ju željeli grčevito zadržati za sebe. To je slično onom osjećaju kad uložite sav napor da ulovite šarana, i kad se to najzad dogodi, u perajama mu prepoznate kako mu je potrebna sloboda. I pustite ga. Jer ne može se u istu rijeku dvaput, što bi rekao Heraklit. Možda je i on to smislio dok je pecao ribu. I najzad se prepustite da vas opet ponese ulica kao velika rijeka hodajućih riječi. I ostane vam onaj žar u očima s mišlju da ćete se već nekad sresti. Jer takvi se ljudi moraju sresti dvaput - barem u pjesmama, poručuje Gabrijela.
*** Vjerovao sam da si jedna obična plava zvijezda.
Te noći samo je rijeka razumjela moju molbu.
Te noći samo je bura plakala.
Na Neretvi sam molio vjerovanje i divio se masajskoj predodžbi Boga.
Volio bih da sam pleme.
I da imam čergu.
Pa da te stavim u grbu od deve
i prenosam po pustinji ko zadnju kapljicu života.
Grlio bih te u Dolini kitova
i pod njihovom perajom sagradio nam kuću.
Od ruku bih ti ispleo sklonište
i na trepavici ti izvezao goblen Dame s kamelijama.
Čisto da joj možeš ukrasti šešir ako ti zasmeta Sunce.
*** Znao sam ti pričati o dvorcima i velikim kulama gdje sjedi sretna Zlatokosa nakratko ošišana i hekla čarape za djecu u Africi. Volio sam rukom zamahnuti ispred tvog nosa i ukrasti pogled u dlanove. Onda sam se svima hvalio kako moje ruke imaju oči. Objašnjavao sam ti nešto o atomskoj fizici, iako si ti vjerovala da prije možeš o atomu napisati pjesmu nego naučiti formulu. Govorila si - oni rade svoj posao, a ja svoj. Oni rastavljaju atom, ja mu vraćam dušu. Pričao sam ti o nekim baladama i vješao ti po trepavicama note. Ti si za to vrijeme vodila razgovor s Beethovenom i govorila kako ljudi ne vole divlje ptice. Nevidljivom partiturom sam ocrtao simfoniju na tvom vratu... i shvatio da si moja melodija života. Prekasno?!
Gabrijela Rajković
Bolji Ljubuški
