Cancun. Evo me dva sata leta istočno od DF-a i dva sata bliže kući. Prvo što sam osjetila pri izlasku iz aviona bio je toplinski udar. Neobičan za naše ljeto, a kamoli za zimu. Skinula sam tri sloja koja sam imala na sebi,  a oko mene svi u sandalicama, mišićima i majicama bez rukava. Svi skupa čekamo autobus, a ja ih promatram i pitam se je li se ovdje možda održava body building festival. Stigao autobus, kupivši prva kartu imala sam privilegiju prva i ući. Biram moje vip mjesto, odmah iznad vozača da ga mogu gledati kako vozi i je li tipka na mobitel. Na ovim prvim sjedalima nema paketa i jastuka i kuverti k'o u Globtouru, koji su obično slobodni samo za Sve svete i Božić kad je velika gužva. U jednom trenutku ne vidim ništa nego jedne velike bicepse. Prilazi mi momak u majici s mišićima (čitaj bez rukava) i pita može li sjesti. Nije ni sjeo, već je počeo pričati. Momak se zvao Nicolas i bio je iz Cordobe u Argentini, a radio je u Capetownu. Prva stvar koju mi je pokazao bila je njegova srebrna žlica za mate čaj, a zatim je krenuo pričati o vježbi i zdravom životu.
-Piješ li prah? Imaš tako velike mišiće, malo su too much!
On objasni da godinu dana nije mogao trenirati i sada sve nadoknađuje. Hm, vjerujte, on ne trenira, on pretjeruje! Sljedeće o čemu smo nastavili pričati bila je  Argentina. Na spomen njihove predsjednice kako je hrabra i odvažna i kako zeza ekipu iz MMF-a samo je komentirao - Ma daj, ona je žena! Dok sam već tražila pristojnu psovku i dodatno objašnjenje njegove izjave, Nico promijeni temu i krene pričati kako su oni najčišći narod jer imaju bide i stalno se peru nakon obavljanja nužde. Oh, nisam znala da je bide mjerilo čistoće! Nico je bio glupasto smiješan dečko koji je ovdje došao na godišnji odmor kod njegovog prijatelja iz Argentine. A njegov frend, zamislite, drži teretanu. Ma nemoguće!
Kad smo stigli u Playu, kaže mi Nico da mu se javim ako bilo što trebam i da će pitati frenda za bilo kakav posao, kao i za papire. To je bilo lijepo od njega. Razmijenismo Facebook kontakte i tako se rastadosmo. On je otišao svom prijatelju, a ja Lauri. Ona je ovdje živjela  dvije godine, a ja sam postala njen privremeni cimer dok se dalje ne snađem. Pošto nisam imala gdje spavati, Laura je od frendice posudila rasklopivi krevet. Bolje rečeno, dasku sa spužvom, na plavo bijele prugice. K'o iz logora. Poklonu se ne gleda u oči, rekao je jednom Saša Matić. I ne sudi knjigu po koricama. Taj krevet je bio jako udoban da sam se par dana samo izležavala u njemu dok se nisam trznula i krenula u potragu za poslom. Rok mi je bio do Božića. Znači, imala sam samo dva tjedna. Prvo sam krenula preko njihovog oglasnika Andale. Poslala sam CV na sve ponude koje su mi se činile prihvatljive. Čak mi je na prvi poslani e-mail lik odgovorio da mi ne može dati posao jer nemam papire i da mi želi sreću u daljnjem traženju. Zašto kod nas toga nema? Na drugi e-mail isto dobih odgovor. Javio se neki Diego i pitao kad mogu doći na razgovor za posao. Dogovorili smo se odmah sutra u obližnjem Mc Donaldsu.  Malo mi je to bilo čudo zašto baš tamo, ali reko' hajde. Radilo se o poslu u call centru. Prodaja nekakvih turističkih paketa. Npr. ako si bogat i imaš vikendicu u Las Vegasu, možeš se učlaniti kod nas u našu grupu. Isto tako, ako neki lik ima vikendicu na Maldivima i koristi se ovom uslugom, ti možeš ići kod njega na odmor, a on kod tebe. Nešto kao Couchsurfing za bogate. Morala bih zvati imućne ljude i nagovarat ih da se učlane. No, pokušat ću. Sutra u 10:00 sati dođem ispred McDonaldsa, a tamo nigdje nikoga. Prođe 10 minuta, njega nema. Znala sam, ti Meksikanci uvijek kasne, sve im je ahorita. Nazovem Diega, i reče mi kako sjedi unutra i čeka me. Došao je prije mene. Uđem i kažem: Oprostite, ali baš ste me iznenadili jer Meksikanci baš uvijek kasne! Nema veze što je Diego Meksić i što mi je jezik često brži od pameti. Njemu se moj CV svidio i to je bilo najbitnije.
- Vidjela sam da je vaš oglas objavljen u svibnju, prije šest mjeseci. Što nije u redu s vašom firmom? - Dobro pitanje Ivana. Otvorili smo ovu podružnicu u svibnju, naša centrala je (ne znam koji ono grad reče) u Americi. Od tada imamo problema s radnicima jer su samo na internetu i ništa ne rade. Sad imamo curu iz JAR-a i jako je dobra i treba nam još nove snage. Kažem OPET - Ah, ti što ne rade sigurno su Meksikanci. Oprostite,  ali iz mog iskustva da se zaključiti kako su Meksikanci jako spori i da im je sve ahorita.  A ahorita je ovdje - sada, za tjedan ili mjesec.  Diego se nasmijao i priznao da je tako, a meni nije bilo krivo što sam to rekla. Pitao me kad bi mogla startati s radom. Odmah u ponedjeljak, kažem. Ne mogu više čekati. Plaća je bila dobra, naših 6000 kn, ali naravno očekivali su rezultate. Tolika plaća ovdje je prilično dobra ako uzmete u obzir da je Meksiko puno jeftiniji od Hrvatske i BiH. Prije nego što smo završili rekla sam mu da mi pokaže urede jer nije mi jasno zašto razgovaramo u McDonaldsu. Htjela sam mu dati do znanja da opreza nikad nije dosta i da sa mnom nema šale. Uredi su bili odmah do McDonaldsa. Pokazao mi je radno mjesto, malo smo ćakulali, lijepo se pozdravili i zaželjeli si ugodan vikend. Dođem doma i zove me Diego, ovaj put skupa s direktorom,  da mi, eto, još jednom čestitaju i da se vidimo u ponedjeljak. I tako dobih posao. Ah, bitno da su mojoj mami prezentirali to kao nemoguću misiju. Zadnji tjedan prije mog odlaska, dolazni pozivi su naglo porasli, pa time i dodatno zastrašivanje kako ću ja ovdje sama i da nije lako naći posao. Super mi je to petljanje.  No, mater k'o mater. Koliko god joj objasnila da selo nije dobro slušati, ona ga nije mogla ignorirati. Na stranu to. Dobila sam posao, ali u meni nije bilo nikakve euforije ni veselja. Čak se budio neki strah. Nazvala sam mater i javila da od ponedjeljka nisam na crnoj burzi rada. Kući svi sretni, a sretna i ja jer ovo znači da kući ne idem. Našla sam posao u prvih tjedan dana i bome smatram to nekim dobrim startom. Došao ponedjeljak. Spremila se i krenula na posao. S ogromnim grčem. Dolazim, tamo još dvoje mladih ljudi razgovaraju. Moja nova radna ekipa. Daju nam tekst da pročitamo pa će nas malo ispitati i provjeriti kako razgovaramo s ljudima preko telefona. Meni je bila takva muka. Jer sam počela raditi nešto što mene osobno ne čini sretnom. Niti malo. Glavom mi je prolazilo tisuću stvari. Ivana, tebi ovo ne treba. Hladni ured, stolica u kojoj sjediš cijeli dan i prodaješ neki proizvod u koji uopće ne vjeruješ. Još dok sam bila student radila sam u call centru, ali za taj posao me vežu samo divne uspomene. Nisi bio student ako nisi to radio. Ovo je bilo drugačije. Meni su nedostajali lonci, zvuk miksera i mirisi iz pećnice. U Meksiku sam brate, ne želim svoj najbolji period života trošiti na stvari koje su mi nepotrebne! Zacrtala sam da ću kuhati i tako će i biti. Radila sam puna dva sata, a onda sam zamolila Diega da izađemo van razgovarati. -Znate što, zbilja sam vam zahvalna na svemu, ali ne želim trošiti ni vaše vrijeme ni svoje. Meni se ovo ne sviđa i ne vjerujem u proizvod koji prodajem pa ni ne mogu dati sve od sebe. Uh, Diego se pravo iznenadio. Njegova faca i obrve bili su u šoku. Ne'š ti. Ni prva ni zadnja koja je dala otkaz. Lijepo mi se zahvalio, rekao da mu je žao, a ja sam ušla u ured, pozdravila svoje nesuđene kolege i brže - bolje napolje. Izlazeći iz ureda osjećala sam se k'o svi oni likovi u filmovima kad daju otkaz pa bace papire visoko u zrak da se razlete na sve strane i hrabro krenu naprijed. Nisam bacala nikakve papire, ovdje smeća ima na pretek, samo mi je sinula super ideja i to mi je dalo vjetar u leđa. Mogla bih praviti kolače pa prodavati na cesti. To je inače rizično jer nemam dozvolu, ali ako me policija „ćopi „pravit ću se glupa. Materi, ćaći i svima ostalima sam rekla da radim, ovo je bilo nužno laganje jer bi u protivnom išla kući. Hej, gdje si? Evo me na poslu. A ja u kući i tako sljedećih tjedan dana. Izvini majko, opet. Ali, radila sam, pripremala sam se za osobni mini projekt, kupila sam svu ambalažu potrebnu za moje paketiće, pripremila sve što mi je trebalo za kolače i napravila vizitke s mojim Chu Loo logom specijalno za tržište Playe del Carmen. Kuhinja u stanu bila je mala, bez pećnice, imala sam samo onaj nosivi šporet na plin. Dakle, kolači su mogli biti prženi ili nepečeni. Tako se odlučih za kroštule jer sam imala super recept i trebalo je puno kroštula ispeći da se dođe do ove teksture. Kad se sjetim svojih kroštula, pa i onih u Masterchefu, užasno me stid. No, dobro, sve je to škola. Drugi kolači za koje se odlučih bile su raffaello kuglice iz jedinog razloga jer su u DF-u ti kolačići bili vau! Reko', ne'š ti raffaello kuglica, no Meksikancima je to bila prava poslastica. Za početak to pa ćemo vidjeti što dalje. Sljedeći dan napravila sam kolače, zapakirala ih u male slatke vrećice i čekala večer jer je po danu bilo +40 i nije mi padalo na pamet po onom zvizdanu nešto raditi. U sedam navečer temparatura je bila taman i ja sam napunila košaru bicikla sa svojim paketićima i krenula prema Petoj aveniji. Peta avenija je bila glavna turistička ulica u Playi del Carmen. Puna restorana i dućana, dušu dala za potrošit pare. Duga je k'o šetnica u Makarskoj i meni kao osobi koja se ovdje već prvog tjedna udomaćila počela je ići na živce. Znači, ne možeš proći niti kraj jednog štanda a da ti ne kažu - Hola sexy lady, mexican boyfriend? - Hola massage? Con happy end? -Hola Guerra (tako oni zovu ove svjetlije kože ili kose) , hola Russia, Ukraina, Italia, Romania. Pa kad mi vide neki natpis na majici, npr. big city lover onda iskoče pred mene pa kažu: Hola, big city lover. You like big, big things? – De, bolan, sjaši! Ako imam majicu od nekog benda onda počnu pjevati. Oh, muko moja. Od kuda tolika volja i energija…  Najgori mi je lik s majmunom i s onim jadnim životinjama. Skače za tobom da se slikaš s njima. Jedan dan sam mu rekla da je majmun i da ću zvati PETAu. Briga ga! Oni su neumorni bez srama i sve daju samo da nešto prodaju. Svim turistima ta Peta avenija je mrak, u njoj sretnete ljude iz cijelog svijeta, doduše najviše Gringose! Meni kao instant domaćinu bila je smiješna i već sam se posprdno počela smijuljiti svima onima što nose sombrero. Eto, sad sam trebala tu šetati i prodavati kolače. Gurajući bicikl s košarom osjećala sam se tako posramljenom, imala sam osjećaj da svi gledaju u mene i još tisuću drugih neugodnih osjećaja. Vratila sam se doma bez da sam uopće išta pokušala, počela sam plakati jer očito nemam snage i hrabrosti. Najlakše je plakati i reći -ne mogu. Malo suza, par lijepih poruka ohrabrenja i sutra sam krenula ponovno u novu pobjedu. Priđem prvom paru i pitam ih jesu li zainteresirani za moje Cro kolačiće. Pristojno su me odbili. U tom trenutku nisam bila tužna već sretna i ponosna jer sam konačno pokušala. Osjećala sam se k'o na vrhu svijeta. Čega se uopće bojati? Kako kaže moj fra Dado : strah je prepreka i zbilja je. Prvi pokušaj dao mi je snage i onda sam hrabro nastavila dalje. Prišla sam tati s djevojčicom. Curica je s veseljem pogledala u moj paketić, pa u tatu dajući mu do znanja da bi ona taj rozi paketić bez obzira što je u njemu. Gospodin je bio jako ljubazan da smo na kraju proćakulali par minuta. Kupio je paketić svojoj djevojčici i zaželio mi puno sreće. Moja prva dva dolara!! Vrijedili su u tom trenutku više od 200 eura.  I tako sam probila led, bacila mačiće u vodu i hrabro nastavila. Više se nisam sekirala mogu li ili ne mogu. Znala sam da mogu.
Za moj prvi vikend odlučila sam otići s Laurom na večeru da joj zahvalim što me primila u svoj dom za početak. Ona je rekla  kako ima super restoran u kojem svaki petak imaju vinske degustacije sa šest različitih sljedova i šest različitih vina. Rezervirale smo večeru, lijepo se zbigecale i krenule prema restoranu. Večera je bila drugačija nego što sam zamišljala. Jedna velika prostorija nalik vinskom podrumu bila je rezervirana za našu večeru. U njoj je skupa s nama bilo ostalih 15-ak gostiju i neki lik, kvazi sommelier koji nam je držao predavanje. Mi smo mu se odmah počeli smijuljiti. -Jao, kako se obukao. Traperice, japanke i pamučna narančasta majica. Za jedno tako lijepo mjesto i lijepu večeru očekivala sam i malo bolji dress code. U nas barem drže do toga. Ali, u Meksiku smo, valjda tako treba biti. Prekine lik priču i pita nas od kuda dolazimo. Iz Hrvatske, kažemo mi ponosno očekujući da će nastaviti pričati o našim vinima, kad ono ništa - ni a ni be. Ja se drcnula, drcnula se i Laura. Završila večera, dečko koji radi u baru za šankom me pita kako je bilo. –Super, ali ne kužim kako  lik ne zna ništa o Hrvatskoj i našim vinima? I da, koma se obukao. Dečko nije ništa komentirao jer ni on nije znao gdje je Hrvatska i očito je shvatio da je bolje šutjeti. Kasnije, nakon što smo se lijepo zagrijale, nastavile smo piti u susjednom baru. Tu sam srela dečka koji je radio u restoranu u baru i pozvala ga na piće. Dečko se zvao Marco i bio je iz DF-a. Osam mjeseci radio je u Norveškoj, četiri u Playi i tako već tri godine zaredom. Rekla sam mu da tražim posao, razmijenili smo brojeve i Marco je rekao da će se javiti ako što sazna.
Sutradan ujutro srela sam Nicu, dečka iz autobusa. Idemo na doručak. Ne bilo kakav, s obzirom da se on pazi, doručkovali smo ceviche od tune. Odmah sam primijetila kako ružno jede, ali stvarno, bilo mi je neugodno. Pitala sam ga ako već drži do sebe i priča o proteinima i šejkovima i zdravom životu zašto je tako proždrljiv. Rekao je da je gladan. Dobro. Sutra se dogovorimo da bi mogli opet nešto navečer pojesti. Otišli smo u jedan fini klub i restoran u špilji. Kad sam sjela preko puta njega pitao me zašto sam to napravila. -Što sam napravila? –Znaš, Iva, ja ne želim ženu u svom životu koja će biti preko puta mene već koja će biti uz mene.
Oh, jao izvini. Kad sam ovo napisala rodici, objašnjavajući da mi je too much ovakav način udvaranja, dala mi je odgovor. - Što hoćeš, pošalji ga nama u Hercegovinu.  Meni je sinoć jedan u  Čapljini rekao da će me očerupat' k'o kokoš". Stvarno, u tom trenutku nedostajala mi je hercegovačka sirovost, ali samo u tom trenutku. U špilji je bilo vruće i sparno, Nico me živcirao sa svojim ponašanjem, držanjem čaše za vino, pa je podrignuo i još to udvaranje. Ne znam je li bio pms, ali sam bila živčana k'o da je bio. Na kraju večeri poklonio mi je paket s ljubavnom porukom. U paketu je bila bijela haljina. Marilyn Monroe! Onako k'o u sedam godina vjernosti. Lijepo je on to izabrao, ali šalu na stranu, dva plus dva su četiri. Nico hoće nešto više. Tu večer je rekao kako bi nam djeca bila lijepa. Uplaši me! Nakon toga nisam mu se htjela više javiti. Nico je pisao i pisao. I dan danas ne prestaje. Kad bi se ocjenjivala upornost, on bi imao najveću ocjenu. Hm, ako se ovo može nazvati upornošću:
Hello dear Iva, today I felt the need to tell you some words....please allowme, I think I came to your life  like a gentleman and do my best, and so far in all these days, after every moon and sun... my soul has been made the choice to respect you as woman and wait for you... many days has gone… and I will be very thankfull with you, if you let me know, if we are gonna continue walking together... or should I carry on my way...
Pročitavši ovu poruku bila sam u šoku, k'o Diego kad sam dala otkaz nakon sat vremena. Nico me pitao hoćemo li nastaviti hodati. Muko moja. Tako sam ja imala momka, a da nisam ni znala. (Drage cure koje ovo čitate i koje mislite da nemate dečka, možda ga imate, a da to i ne znate). Nico je bio ustrajan. Dragi momci, sutra svi curama pošaljite jednu ovakvu poruku, molim lijepo:
Your gate is big and I respect that... but the lord in the horse is walking around I know one day gate will start to open and lord will conquer the princess .... enjoy your day princess.... yes you don't know me at all... and I'm happy for that a lot to discover...
Ja bez odgovora. Nakon tri tjedna k'o da ništa nije bilo:
Ey Iva, how was work today !!!!?
Nakon mjesec i pol:
Was i so wrong, !? What do i see ... i tough you was a pure soul, i even talk about you yo my mama !!! ... why you never answered me and say to me hello bastard how are you !?? How was your day !? Are you alive or some mexican narco already kill you?
I tako… Poruke stižu, Nico piše, ali bez odgovora. I tako je Nico dobio nogu.
Na stranu to. Lako se zezati. Posla još nije bilo. Sutradan odem s biciklom prošetati kolače i sretnem Marca ispred restorana u kojem sam bila na degustaciji. Malo smo ćakulali, poklonila sam mu kolače i otišla dalje zaradit koji pesos. Navečer mi je stigao SMS od Marka. Rekao je da mu treba pomoć par dana u baru u restoranu. -Ali ja to nisam nikad radila i ne znam ništa. –Hajde, ako praviš ovakve kolače, nemaš se što brinuti. Rekao mi je da dođem sutra u 8 sati navečer. Došla ja sa CV, čekam taj razgovor za posao, kad Marco viče: - Upadaj.  - U šank? – Da, idemo raditi. I tako sam ja ni pet ni šest počela miksati koktele. Za početak Mojito i Margaritu. Malo sam se gubila. Zujala. K'o muha bez glave. Normalno. Stid mi bilo. I to jako. Kad bi ljudi sjedili za šankom imala sam osjećaj da svi zure u mene. Sutradan je već bilo bolje. Počela sam pričati s ljudima jer obično kad sjede za šankom žele pričati s tobom. Ja sam uvijek čekala da me pitaju od kuda dolazim. Onda bi ponosno pričala o Cro i BiH. Objektivnost mi nije jača strana.
-Kakva vam je riba u restoranu? -Okej je, ne bih vam znala jer je riba u Hrvatskoj puno bolja pa mi je nakon nje sve bezveze. Marco bi viknuo: Ivana,  ti i Hrvatska, stalno pričaš o njoj. –Ali, Marco, ja sam ponosna na svoju zemlju! Lik koji je sjedio za šankom dao mi je 300 pesosa napojnice i rekao ovo ti je zato jer tako lijepo pričaš o svojoj zemlji. Znam da stanje nije bajno. I politika i ekonomija i natalitet, sve nam je koma. No, ja sam u dubini duše jedan mali domoljub. Zapravo veliki. Volim svoju zemlju i ponosno pričam o njoj. I o Hrvatskoj i BiH. Takva je kakva je. Moja je! I ljudima je lijepo čuti kad pričam o svom kraju . Prvo što kažu je Dubrovnik. Neki su bili u njemu, neki planiraju. Zatim Hvar i Split, Zadar neki su posjetili, neki namjeravaju.  Neku idu u lov u Liku. Neki su zaljubljeni u Mostar, neki su radili u Banja Luci. Neki su mi krenuli pričati o ratu, neki o Titu, neki o Tesli. Dečko koju je radio u restoranu je fan Gorana Begovića i bio je na njegovom koncertu u Guadalajari. Neki znaju samo za SP 98. i Davora Šukera. Jedan Brazilac mi je rekao da je za njega Hrvatska crveno bijele kockice. Najsmješniji mi je bio jedan od konobara. Zvali smo ga Chabelo. On bi večer prije čitao o Hrvatskoj i BiH, pa bi sutradan došao i sve to izbiflao ne bi li me impresionirao. Doslovno je učio napamet. Wikipedija. Kako god, trudio se i bilo je simpatično. Chabelo je bio ona vrsta Meksikanca koji je zaljubljen u Ameriku. Ovdje imaš dvije vrste Meksikanaca. Ili su zaljubljeni u Ameriku ili je mrze. Ovi zaljubljenici su mu najžešći. Gaze sve što je Meksičko, klanjajući se Americi. Njihov jezik je "spanglish". Mrzila sam s njima pričat na eng., jer to je bilo takvo glumatanje. Pogotovo kad mi kaže Bro? Bro? Bro? Ljudi se smiju Bandiću kad priča kaj. I nek' priča. I meni se omakne i volim riječ kaj. Chabelo i još njih par je živjelo u Americi i stvarno tko su ti k'o oni. Misle da vrijede puno više od onih koji tamo nisu živjeli. Jedan dan sam bila ljuta na poslu i rekla sam Chabelu da mi svi Meksikanci idu na živce. Chabi mi je rekao: Hej, dušice, zar misliš da sam kao oni? Pa ja sam živio u NY. Ja nisam kao oni. Očito nisi. Od tada mi se nije dalo pričati s njim. Ne znam, bio mi je bzvz. Prodana duša, za malo dolara i NY slanga. Jednom je Lauri, mojoj cimerici, pokazao slike svojih Haskija. –Što im nije malo vruće ovdje na +40? -Nije, kaže Chabi, oni su živjeli u NY. Ne razumijem njegov odgovor ili ga ne želim razumjeti, ali očito ako si živio u NY ili ti ili tvoj pas onda si ti superman, a tvoj pas je superćuko. Na poslu je bilo poprilično zabavno, s Chabijem i ostalima nikad dosadno. Naučila sam praviti super koktele, ne onu vodu i led k'o kod nas te dobila status Mojito & Margarita queen. Koliko god sam prije s nekim primitivnim razmišljanjem gledala ovaj posao, sad sam shvatila da je u biti super i zabavno. Naučila sam mnogo o alkoholu općenito, što će mi super doći u mojoj daljnjoj karijeri u kuhinji. Kad sam svojima javila da radim u restoranu pitali su me što radim. Pa, u šanku sam, pravim koktele. Ćaćin komentar  upućen mami bio je – Eno, kćer ti je završila fakultet da bi konobarila u Meksiku. Ah, ćaća k'o ćaća. Volim njegove slatke komentare. Meni vrag nije dao mira, svako malo sam išla u kuhinju i virila da vidim što se radi.  Chef je bio drag i simpatičan i odmah sam mu dala do znanja da ako treba pomoć da sam tu. Zacrtala sam tu kuhinju i znala sam da ću tamo završiti. U međuvremenu sam uskakala za svaki posao, gdje god je bilo potrebno jer sam bila jako zahvalna što su mi dali priliku da radim. Meni bez španjolskog i papira.
Došao je i Božić. Na taj dan sam bila sama, cimerica je bila u Monterrayu. Nije bilo onog božićnog ozračja k'o kod nas. Prvo, od nas 40 u restoranu, samo je još troje ljudi istinski slavilo Božić. Ovaj vjeruje u karmu, ovaj u drvo, ovaj u ništa. Ljudi moji, pa gdje je sva ona čeljad iz telenovela što se moli kod Guadalupe? Ovdje u Playi ništa od toga. Nema polnoćke, nema Badnjaka, nema pšenice, nema petardi crvenih, zelenih ni žabica. Nema ni Sam u kući i ćaćinog valjanja od smijeha da se svaki put umalo uguši. Nemam jelku, ni sliku u štiklama ispred jelke. Nigdje veze. Loser. Zato sam raspalila Radujte se narodi, Svim na zemlji, Božić bijeli i ostale božićne pjesme u izvedbi Žere, Rozge i drugih domaćih izvođača. Pojela salatu s avokadom, skuhala kavu, kupila kolač u Wallmartu. To je bio moj doručak/ručak na Božić. Poruke i fotke su stizale, mobitel je zvonio, a mene srce stislo k'o ne znam kad. Prvi put sam oplakala u Meksiku za cijelu godinu. Nedostajala mi je kuća, moji, božićni ručak s njima, pa dogovaranje oko ručka 'ko će se krstiti prvi. Svaka obitelj ima svoju priču i tradiciju tako i moja. Svake godine svi prije ručka negdje nestanu. Ovaj priča na mobitel s ovim, ovaj s onim. Mater se drcne i kaže hoćete nećete, neću vas više zvati. Onda mala sestra kao njen glasnogovornik protrči po kući ponavljajući mamine riječi kao posljednje upozorenje da je stvarno vrijeme za ručak. Treba petero djece znati sastavit ina jedno mjesto. Ove godine toga nije bilo. Tada sam odlučila, može sve, ali nikada više Božić bez svojih. Što mi je ovo trebalo? Stipanjdan i Ivandan već je se lakše disalo. Na poslu je išlo super. Tu večer došao je onaj sommelier kojem sam se smijala na degustaciji i pozvao nas u podrum da nazdravimo. Vraga sommelier, on je bio moj gazda! Hans, Švabo. Izvadio Hans vina, da padneš na dupe. Naravno da je prvo što sam mu rekla bilo to da mi nije jasno kako ne zna ništa o našim vinima. Morala sam, kakva Francuska, Španjolska, Italija, Usa, Argentina. Ništa to. Što ću, treba mu objasniti. Hans je bio dobar gazda. Najbolje od svega mi je bilo što me uvijek zvao da nazdravim s njim. Bože mili, kakva sam sve vina s njim probala, vjerojatno neću više nigdje. Svaki dan po dvije, tri nove vrste. Nisam se mogla žaliti. Onda bi mi rekao –Ivana, hvala ti puno. - Ne, hvala vama! Srce mi je bilo k'o kuća. Gazda ti se svaki dan zahvali. To je bilo lijepo i motivirajuće. Valjalo bi Hansa poslati na jedan tečaj kod naših poslodavaca.
Prošao Božić, došla Nova. Oko tog dana svi su bili entuzijastični. Morali smo svi doći u rano jutro puhati balone i okititi restoran. Već do popodne pola ih je popucalo. Navečer su svi bili uzbuđeni s kapicama i trubicama. Ja sam miksala koktele. Nova k'o Nova. Tik prije ponoći kad počnu otkucavati zadnje sekunde moraš pojesti 12 bobica grožđa. Ako sve budu slatke godina će biti dobra. Ako treća bobica bude gorka, ožujak bi mogao biti problematičan. Pojela sam, ne 12, već 48 bobica. Baš mi je nešto bilo u želju. I sve su bile slatke. Znala sam i bez bobica: ova godina će biti preslatka. Bože, hvala Ti na prošloj, u ovoj neka je samo zdravlja! Hans mi je poslao šampanjac. Sjela sam, nazdravila sa sobom i zapalila. Reče mi Chabi – Hej, Ivana, ne smiješ pušiti. - Chabi, ja nisam ni iz Meksika ni iz New Yorka. Ja sam Balkanac. Živio ti meni, Bro!

Do skorog čitanja!

Ivana Čuljak

Bolji Ljubuški