U svom je kraju poznat kao čovjek koji voli izmišljati, ali ne priče već stvari, pa je tako u njegovoj radionici, u kojoj boravi većinu dana, nastalo mnogo toga vrijednog pozornosti. Već po samom dolasku upoznaje nas sa svojim novim remek-djelom, buggyjem kojeg je napravio uz pomoć prijatelja Rafe Dedića.

Kusturica zainteresirani kupac

Ovaj četvrti, za sada posljednji buggy već je imao potencijalnih kupaca, među njima glavom i bradom Emir Kusturica, ali Daćak se ipak nije mogao odlučiti na takav čin. Previše je, kaže, truda i ljubavi uloženo u njega da bi se mogla postaviti neka realna cijena.
"Ponaša se vrhunski na svakom terenu. Emir ga je isprobao na Kravici i kad se vratio pitao me da mu ga prodam. Nije ovo serijska proizvodnja pa da ja kažem: 'Ajde dobro, prodat ću ovoga, a napravit ću drugoga.' Sve je ručni rad, radilo se pet mjeseci, ali rezultati su veći od očekivanih", s oduševljenjem priča Daćak dok nam pokazuje svaki detalj svog limenog ljubimca. S njim se popeo na Čvrsnicu, o čemu svjedoče i fotografije koje nam je ustupio.

Ljubav prema stvaralaštvu rodila se u ranom djetinjstvu, ali, kako i sam kaže, nije bio potkovan znanjem da bi svemu tome tada pristupio ozbiljno. Ipak, prvi buggy je napravio sa svojih dvanaest godina, ali mu je, kako smo doznali, neslavno završio. Naime, materijal koji je Daćak iskoristio za svoj prvi buggy njegov je otac namijenio za ogradu.
"Kad se otac vratio iz Njemačke i vidio od čega sam ja sastavio taj buggy, uzeo je pilu i cijeloga ga ispilio. Razmišljam da ponovno napravim takav, jer me baš zanima bi li radio, odnosno volio bih vidjeti kako će funkcionirati nešto što sam napravio s dvanaest godina i uz minimalno znanje i danas kada sam dosta stariji i iskusniji", priča nam Daćak, kojeg smo posjetili u njegovoj radionici u kojoj nikad nije mirno, uvijek se čuju zvukovi nekih strojeva, koji mu pomažu u njegovu stvaralaštvu.

Pomoć prijatelja

Iako nije školovan za posao koji s velikom ljubavi radi, kaže da je veliku potporu imao od svojih prijatelja, od kojih su dvojica, na žalost, pokojni, koji su ga dosta toga naučili i pomogli mu.
"Imao sam ekipu, pokojnog profesora Vjeku Hercega, koji je predavao strojarstvo u srednjoj školi, on je bio pametan čovjek i fakultetski obrazovan i dosta mi je pomagao. Sljedeći tip koji mi puno nedostaje je Stipe Vlahović iz Komina koji je poginuo pri padu zrakoplova. U svom je životu napravio četiri zrakoplova koja su savršeno radila i na kraju je poginuo s tvorničkim, eto što je sudbina. Od njega sam dosta naučio i mogao sam još, jer malo je takvih ljudi koji su sposobni razmišljati na način kao što je on to radio", kaže on, dodajući kako više nema ekipe za druženje, kao što je to bilo prije.

Široj javnosti Tomić je postao poznat po snimanju kadrova za film "Mliječni put" Emira Kusturice, kada im je dosta pomogao sa svojim aeročamcem, bez kojeg ne bi mogli snimati dosta toga što je snimljeno. Bila je to prilika da upozna i Monicu Bellucci, koja ga je, kaže, oduševila svojom psihofizičkom spremnošću.
"Vidio sam Monicu kako pliva i mogu vam reći da bi se njezinih sposobnosti posramili i mnogi muškarci. Vidio sam i kako se snima film i reći ću vam da od sada gledam samo crtane", kroz smijeh se prisjeća tog iskustva Daćak, koji se nada da će opet imati priliku vidjeti Monicu te joj ovoga puta ponovno uručiti neki poklon, baš kao i tada višnjevaču.

Motorističko jato

Spomenuli smo buggyje, aeročamce i sada je došlo vrijeme da predstavimo ostatak stvari kojima se Daćak bavi. Odavno ga drži ljubav prema motorima i brzoj vožnji, ali je na vlastitoj koži osjetio kako je to izbjeći smrt za dlaku.
"Jedan sam od prvih koji su u našem kraju kupili teže motore. Vozio sam motore do blizu tri stotine na sat, ali u jednoj situaciji kada je glava za dlaku ostala čitava, odlučio sam se ostaviti brzinskog motociklizma. Sada takve motore popravljam i znao sam da će, kada dođe vrijeme da svatko bude mogao kupiti takav motor, doći i vrijeme velikih tragedija. I vidite sami da je tako. Brzina uzima svoj danak. Treba raditi na promjeni zakona da mladi ne mogu upravljati motorima koji mogu postići tako veliku brzinu. Treba to posložiti kao u Njemačkoj, točno se zna s koliko godina koju kubikažu možeš voziti", objašnjava Daćak.

Unatoč tomu što se više ne bavi brzinskim motociklizmom, ipak nije odustao od motora. Sada zajedno sa svojim prijateljima iz Hrvatske često ide na motorističke izlete. S motorom je, kaže, obišao cijelu Europu, a posljednje putovanje motorističkog jata, njih oko trideset, bilo je prije godinu dana, kada su obišli Austriju, Češku, Slovačku i Dresden. U tom petnaestodnevnom pohodu motoristi su vidjeli svega i svačega, a ponajviše onog lijepog i vrijednog pamćenja.
"Nikada se ne vozimo autocestom, to je za nas monotono. Vozimo se puteljcima i zaseocima, jer samo tako možeš u pravom smislu osjetiti ljepotu kraja koji posjetiš. Većinu puta spavamo pod vedrim nebom, jer kad vidite lijepu rijeku ili livadu, šteta je noć prespavati u hotelu. Hotel koristimo sada kada se trebamo okupati, a inače smo sve ostalo vrijeme najviše u prirodi", priča on. Sljedeća tura bi mogla biti Španjolska. Na naš upit kako obitelj gleda na njegove avanturističke izlete, kratko je kroz smijeh odgovorio da je njihov komentar samo: – Valjda će se vratiti.

Sudbina i sreća

Bavio se i izradom letjelica, ali nakon pogibije velikog prijatelja Stipe Vlahovića, kojeg smo već spomenuli, interes za ovo je opao, jer mu je zbog tog događaja sve to omrznulo. Prisjeća se da je i s tim letjelicama imao dogodovština, ali i onih trenutaka kada se sam zapitao – Kako sam ovo preživio. Daćka pitamo koliko vremena provodi u radionici? Kaže da je to od svanuća pa do tri sata ujutro sljedećeg dana, a u međuvremenu svira harmoniku. I tu smo otkrili Daćkov još jedan talent. Kaže da je bilo vremena kada se od sviranja harmonike moglo dobro zaraditi.
"Ja sam, mislim, čovjek koji najslabije zna svirati harmoniku, ali koji je baš uz njezinu pomoć zaradio najviše novca. Osam godina sam svirao po svadbama i nije to nimalo lako. Mislim da sam dvije godine dosadašnjeg života proveo pjevajući. Bila su to vremena kada se moglo od toga lijepo zaraditi, ali jednom sam rekao da ne mogu više, postalo je naporno", priča on, dodajući kako mu je drago što je njegov sin krenuo njegovim stopama što se toga tiče pa sada često iz kuće izlazi s harmonikom na ramenu.

Iako bi se s Daćkom moglo satima razgovarati o svemu i svačemu, ipak je došlo vrijeme da razgovor privedemo kraju. Za kraj Daćak kaže da je u životu imao svakakvih avantura.
"Nema gdje me nije dopiralo i radio sam svašta, ali me je puno pratila sreća i to više nego pamet. Ako ti je suđeno da ti se nešto dogodi, ono će ti se dogoditi koliko god se ti čuvao. Evo, najbolji je primjer Schumacher, toliko godina u formuli i ništa mu, a na kraju nastrada na skijanju, ali sudbina je takva, protiv nje se ne može", zaključio je Daćak.

Zaželjeli smo mu sve najbolje u daljnjem radu uz nadu da ćemo se uskoro ponovno susresti zbog nekog novog izuma ili, pak, pohoda. I, naravno, zaželjeli smo mu naklonost sreće i sudbine…

Zorica Volarević/Dnevni list